Bivši pripadnik tajne službe KGB-a iz Lenjingrada, današnjeg Sankt Peterburga, određuje sudbinu Rusije već više od dvadeset godina, vodeći je uspješno kao predsjednik ili premijer kroz razne geopolitičke igre i sporadične oružane sukobe.
Naravno, riječ je o harizmatičnom Vladimiru Putinu koji je spletom nekih čudnih okolnosti nakon svoje višegodišnje špijunske karijere u Istočnoj Njemačkoj došao do fotelje u Kremlju, te iz korijena preporodio ovu posrnulu zemlju, vratio joj ponos, ali i snagu koju je nekada imala.
Sudeći prema posljednjim izborima za državnu Dumu, održanim tokom prošle sedmice, Putin i njegova Jedinstvena Rusija vladaće i dalje suvereno ovom ogromnom i resursima bogatom zemljom, jer je ova partija osvojila gotovo 50 odsto glasova, dva i po puta više od svog najljućeg političkog protivnika – komunista.
Ako se ovome doda da je on u aprilu ove godine potpisao i zakon koji mu omogućava da još dvaput bude biran za predsjednika države, to znači, ako se ponovo kandiduje na izborima 2024. i 2030. godine i bude izabran, da bi vladao sve do 2036. godine, čime bi postao najdugovječniji vladar u istoriji savremene Rusije.
Putin, koji je, inače, nosilac crnog pojasa u džudu, te za mnoge predstavlja simbol dviju suštinskih karakteristika ove borilačke vještine – lukavstva i snage, već je “nadživio” trojicu papa, ali i isto toliko američkih predsjednika, te pet premijera Velike Britanije.
Aktuelni ruski predsjednik nikada nije krio svoju namjeru da ponovo uspostavi rusku moć nakon godina poniženja koje je ova zemlja pretrpjela od strane SAD i NATO saveznika. Pamti se njegova čuvena izjava iz 2005. da je propast Sovjetskog Saveza “jedna od najvećih geopolitičkih katastrofa u 20. vijeku”.
A kako je uopšte izgledao ovaj politički uspon bivšeg KGB-ovca? Rođen je 7. oktobra 1952. Studirao je pravo, a poslije završetka fakulteta pristupio je KGB-u. Nakon “stažiranja” u Drezdenu vraća se u zemlju i devedesetih počinje da radi u rodnom gradu kao pomoćnik gradonačelnika Anatolija Sobčaka, koji mu je predavao pravo na fakultetu. Tokom vladavine Borisa Jeljcina 1997. godine dolazi u Kremlj, te ubrzo postaje šef Federalne službe bezbjednosti, a zatim godinu dana kasnije i premijer. Nova godina 1999. – Jeljcin podnosi ostavku i imenuje ovog radoholičara, kako ga je opisala supruga Ljudmila, za vršioca dužnosti predsjednika. Glatko je pobijedio na predsjedničkim izborima u martu 2000. Od tada pa do danas on suvereno i čvrstom rukom vlada ovom zemljom. Tokom svih ovih godina uspio je zemlju oteti iz ruku oligarha naredivši im da kapital koji čuvaju širom svijeta vrate i ulože u Rusiju. Nije podnosio nerad, bahatost i prosječnost, te je oživio vjerovatno i najmoćnije rusko ekonomsko i političko oružje, kompaniju “Gasprom”, postavljajući na čelo ove najmoćnije gasne kompanije u svijetu ljude od povjerenja.
Uspio je da zemlju i duhovno izdigne i vojno je ojača. Za većinu Rusa životni standard se popravio, i to drastično. U društvu se osjetila stabilnost. Ali cijena toga, po mišljenju zapadnih medija, bila je urušavanje ruske krhke demokratije. Doduše, ima i onih koji drugačije misle, poput poznatog američkog reditelja Olivera Stouna koji je istakao kako je Vladimir Putin, u stvari, spriječio da se Rusija pretvori u američkog “vazala”.- Da nije bilo njega, Rusija bi bila uništena – rekao je Stoun jednom prilikom i istakao kako to ne bi bilo dobro za cijeli svijet, pa i same SAD, jer bi postajale sve “moćnije i sve bi se pretvorilo u tiraniju”.
Realno sagledavajući stvari, Putin je, u stvari, uspio da povrati značajan dio uticaja koji je nestao nakon raspada SSSR-a, a što je rezultovalo i jačanjem veza sa Kinom, priključenjem Krima Rusiji, promjenom situacije u Siriji, ali i prodajom oružja Turskoj, koja ulazi u NATO.
Ipak, kao glavno dostignuće ruskog predsjednika analitičari smatraju njegovu sposobnost da poveća geopolitički uticaj Rusije sa, za američke uslove, skromnim budžetom.
