Francuski glumac i reditelj Arno Deni preminuo je u 43. godini nakon što je podvrgnut eutanaziji, poslije višemjesečnih intenzivnih bolova i teških zdravstvenih problema koji su, prema navodima njegovog advokata, uslijedili nakon ugradnje implantata za kilu.
“Odluka koju je donio Arno Deni donesena je u dogovoru sa trojicom ljekara u Namiru. Njegovo tijelo više nije moglo da ga nosi. Izgubio je kontrolu nad njim. Arnoova smrt je posljedica intenzivnih bolova koje je trpio tokom mnogih mjeseci”, dodao je njegov advokat.
Deni je bio najpoznatiji po svojim postavkama djela “Opasne veze” i “Učenih žena”. Zdravstveni problemi počeli su nakon što mu je 17. jula 2023. godine, poslije operacije desne preponske kile, ugrađena polipropilenska mrežica, prenosi b92.
Operacija je izazvala brojne neželjene efekte, koji su ga na kraju naveli da u aprilu 2024. godine u Sjedinjenim Američkim Državama ukloni implantat.
Glumcu je dijagnostikovan mijalgični encefalomijelitis, u okviru ASIA sindroma. Smatra se da je implantat izazvao dugotrajnu upalu i poremetio njegov imunološki sistem.
“Više ne mogu da napustim svoj dom, nemam društveni život, zapravo nemam nikakav život. Više nemam ništa što čini dostojanstven život čovjeka. A stanje postaje sve gore i gore. Živim kao pacijent obolio od raka u terminalnoj fazi. Ljekari više nemaju šta da mi ponude”, rekao je početkom 2026. godine za regionalni dnevni list “Dauphiné Libéré”.
Glumica Amanda Sejfrid ulazi u naredni period karijere sa prilično raznovrsnim planovima, koji uključuju igrane filmove, animaciju, televiziju, ali i sve izraženiju ulogu producentkinje. Nakon zapaženih projekata “The Housemaid” i “The Testament of Ann Lee”, glumica već ima nekoliko novih naslova u različitim fazama produkcije.
Sejfrid je posljednjih godina pokazala da želi da se udalji od jednog prepoznatljivog tipa uloga, pa se u njenoj filmografiji smjenjuju psihološki trileri, istorijske drame, mjuzikli i televizijske serije. Upravo je ta raznovrsnost vidljiva i u projektima koji je očekuju tokom ostatka 2026. godine i kasnije.
“The Life and Deaths of Wilson Shedd”
Jedan od najzanimljivijih novih filmova je “The Life and Deaths of Wilson Shedd”, zatvorski triler koji potpisuje glumac i reditelj Tim Blejk Nelson, dok uz Sejfridovu jednu od glavnih uloga igra Skut Mekneri.
Sejfrid tumači Karen, nastavnicu zarobljenu u nasilnom braku koja počinje da radi u zatvoru maksimalne bezbjednosti i ulazi u vezu sa harizmatičnim zatvorenikom, što pokreće niz dramatičnih događaja. Film je već privukao pažnju festivala i nalazi se među naslovima predstavljenim na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu 2026. godine.
Postaje Pepeljuga u filmu “Steps”
Potpuno drugačiji projekat je Netfliksov animirani film “Steps”, u kojem Sejfrid pozajmljuje glas Pepeljugi, a IMDb projekat trenutno vodi kao naslov u postprodukciji.
Film bi trebalo da stigne 20. novembra 2026. godine, a predstavlja svojevrsno okretanje poznate priče o Pepeljugi iz drugačije perspektive.
Povratak svijetu “The Housemaid”
Posebno mjesto u njenim budućim planovima zauzima nastavak uspješnog trilera “The Housemaid”. Projekat pod nazivom “The Housemaid's Secret” planiran je za 2027. godinu, a Sejfrid je navedena kao izvršna producentkinja.
Glumica je ranije govorila da očekuje nastavak i da bi rado ponovo igrala Ninu Vinčester, makar kroz manju epizodnu ulogu. Glavna priča nastavka ponovo će biti usmjerena na Mili, koju igra Sidni Svini, dok su među najavljenim članovima glumačke postave Kirsten Danst i Britani Snou.
Novi televizijski projekat “Skinny Dip”
Sejfrid se neće zadržati samo na velikom platnu, jer je vezana i za televizijsku adaptaciju romana “Skinny Dip” Karla Hajasena, koja se razvija za Prime Video. U seriji bi trebalo da igra Džoi Peron, a istovremeno će biti i izvršna producentkinja.
Priča prati ženu čiji muž tokom putovanja povodom njihove druge godišnjice braka pokušava da je ubije bacivši je sa broda, nakon čega ona preživljava i odlučuje da mu se osveti. Projekat je još u pretprodukciji, pa datum premijere zasad nije objavljen.
Još nekoliko projekata na horizontu
Na listi budućih angažmana nalazi se i “Octet”, koji IMDb trenutno vodi u postprodukciji, a Sejfrid u njemu igra lik Džesike. Najavljena je i kao glas Sema u projektu “Ted: The Animated Series”, koji je trenutno u pretprodukciji.
Sve to pokazuje da naredna faza karijere Amande Sejfrid neće biti ograničena samo na glumu. Poslije producentskog angažmana na “The Housemaid” i seriji “Long Bright River”, ona nastavlja da kombinuje glavne uloge sa radom iza kamere, a kao izvršna producentkinja već je vezana za “Skinny Dip” i “The Housemaid's Secret”, prenose “Nezavisne“.
Danska drama “Nepoznata žena”, koju je režirala Mej el Tuki, osvojila je prestižnu nagradu “Zlatni lav” na Filmskom festivalu u Veneciji.
Tuki je bila jedina žena među režiserima u konkurenciji za glavnu nagradu ove godine.
Ova filmska priča odvija se poslije Drugog svjetskog rata i prati kućnu pomoćnicu čija prethodna veza sa njemačkim vojnikom prijeti da joj uništi budućnost.
Glavnu junakinju igra danska glumica Matilda Arsel, koja je proglašena za najbolju glumicu na ovogodišnjem festivalu.
“Srebrni lav” pripao je južnokorejskom filmskom stvaraocu Li Čang Dongu za film “Moguća ljubav”, koji se bavi dugotrajnim emocionalnim uticajem kontroverznog radnog spora.
Američki glumac DŽon Malkovič osvojio je nagradu za najboljeg glumca za ulogu ostarjelog, nekonvencionalnog agenta CIA u filmu “Divlji konj devet”.
Memoari američkog glumca Al Paćina “Sonny Boy” od 7. septembra naći će se na srpskom tržištu, u prevodu Branislave Radević-Stojiljković, saopštila je danas izdavačka kuća Laguna.
Paćino piše o svom životu, od siromašnog djetinjstva u južnom Bronksu do položaja jednog od najuticajnijih glumaca u istoriji filma, a knjiga se dotiče i njegove profesionalne nesigurnosti, alkohola, roditeljstva, kao i finansijskih problema, naveo je izdavač.
– Ovo nisu memoari zasnovani na skandalima ili ljubavnim vezama slavne ličnosti, već intimna priča o preživljavanju povezana sa istorijom američkog pozorišta i Novog Holivuda – istakla je Laguna.
Paćino je prvu glavnu ulogu dobio 1971. godine, a do 1975. je igrao u čuvenim remek djelima filmske umjetnosti “Kum” i “Kum 2” reditelja Frensisa Forda Kopole, kao i klasicima “Serpiko” i “Pasje popodne”. Dobitnik je jednog Oskara za najboljeg glumca za film “Miris žene” (1992).
Laguna je navela da je u fokusu knjige glumački zanat, pripremanje uloga i odnos između umetnosti i filmske industrije.
Kako je istaknuto, “priča o Bronksu, majci, djedu i trojici najbližih prijatelja koji su umrli od heroina daje knjizi težinu nezavisnu od Paćinove slave”.
– Njegov uspjeh prikazan je i kao niz okolnosti u kojima je za dlaku izbjegao drugačiju sudbinu. Paćino u svojoj knjizi priznaje loše odluke, slabosti i slučajnosti koje su ga oblikovale – saopštila je Laguna.
Američki glumac i reditelj Džordž Kluni primio je Zlatnog lava za životno djelo na ceremoniji otvaranja 83. Venecijanskog filmskog festivala.
Kluni je, primajući nagradu koju mu je uručila kolegica Lora Dern, poručio da ljudi, bez obzira na jezik i porijeklo, dijele iste brige, snove i emocije.
“Niko se ne smijeje, niko ne plače na različitim jezicima, roditelji se brinu na isti način, sanjamo na isti način. Zato je teško povjerovati da smo svi toliko različiti kao što nam govore”, rekao je Kluni.
Govoreći o nagradi za životno djelo, Kluni se našalio da je nakon vijesti o priznanju prvo pomislio: “Kakva čast”, a potom se zapitao da li organizatori “znaju nešto što on ne zna” i da li su razgovarali s njegovim ljekarima.
Kluni je na crvenom tepihu pozirao sa suprugom Amal Kluni, a u jednom trenutku pridružio se fotografima kako bi se fotografisao s njima.
Ovogodišnji Venecijanski filmski festival održava se od 2. do 12. septembra, a Zlatnog lava za životno djelo dobiće i američka glumica Elen Burstin.
Film „Slađana u plavom“ nije samo priča o jednoj velikoj košarkašici. To je priča o vremenu, generaciji, sportu, prijateljstvu i vrijednostima koje ne blijede.
Iza ove dokumentarne priče stoji autor Ljubiša Bajić, koji je kroz razgovore sa Slađanom Golić, njenim saigračicama i trenerima, kao i kroz bogatu arhivsku građu, pokušao da sačuva od zaborava jedan važan dio naše sportske istorije.
O tome šta ga je podstaklo da upravo Slađaninu priču pretoči u film, šta je otkrio tokom rada na projektu i kakve emocije nosi susret sa generacijom koja je ispisivala stranice istorije jugoslovenske košarke, za VrbasMedia govorio je autor filma „Slađana u plavom“ Ljubiša Bajić.
Kako je nastala ideja da snimite dokumentarni film upravo o Slađani Golić?
“Ideja je dugo tinjala u meni, a kada su se konačno stvorili svi potrebni uslovi i poklopile kockice, došlo je do realizacije ovog projekta. Slađana Golić je svojom nevjerovatnom karijerom, harizmom i tragom koji je ostavila u reprezentativnom dresu ispisala zlatne stranice naše sportske istorije. Njena priča je sama po sebi sjajan filmski scenario, a moj dugogodišnji motiv bio je da upravo kroz filmsku traku sačuvamo to vrijedno nasljeđe za buduće generacije.”
Šta Vas je u njenoj životnoj i sportskoj priči najviše inspirisalo?
“Prije svega, ljubav i potpuna posvećenost košarci koju je Slađana nosila u sebi kroz čitavu karijeru. Osim njenih vrhunskih sportskih rezultata, fascinirala me je njena mentalna snaga i nevjerovatna energija. Njena životna priča nije samo svjedočanstvo o sportskim uspjesima, već lekcija o karakteru i uzor koji pokazuje kako se pravim vrijednostima stiže do samog vrha. Ta spojivost vrhunskog profesionalizma i ljudske topline bila je moja najveća inspiracija da ovu priču pretočim u film.”
Koliko je trajalo istraživanje i prikupljanje arhivskog materijala za film?
“Većinu arhivskog materijala — fotografije, snimke utakmica i isječke iz novina — dobili smo od same Slađane Golić. Međutim, kada smo tokom postprodukcije naišli na izazove sa arhivskom građom, veliku pomoć pružila nam je Narodna i univerzitetska biblioteka Republike Srpske, i ovom prilikom im se neizmjerno zahvaljujem.”
Koji je bio najveći izazov tokom snimanja i montaže?
“Nije to bio izazov, a ne mogu reći ni da je to bio problem, ali logistika je definitivno najvažnija u procesu produkcije. Na primjer, kada smo snimali izjave u Beogradu, trebalo je uskladiti četiri osobe da snimamo istog dana — mislim da smo tek iz trećeg pokušaja uspjeli da dogovorimo zajednički termin za snimanje.”
Šta ste željeli da publika ponese iz filma?
“Želja mi je bila da publika osjeti onaj istinski, zajednički sportski duh i poštovanje koje je krasilo Slađaninu generaciju. Sjajne reakcije koje smo doživjeli u Beogradu i Banjaluci, gdje su nam ljudi prilazili sa suzama i osmijehom, pokazale su da smo uspjeli u našoj namjeri.”
Koliko vam je bilo važno da prikažete Slađanu Golić kao osobu, a ne samo kao sportsku legendu?
“To mi je bilo izuzetno važno i ključno u ovom projektu. Svi znamo za Slađanu Golić sa sportskih terena — za njene trofeje, medalje, koševe i nevjerovatne uspjehe u reprezentativnom dresu. Međutim, ono što zapravo nosi ovaj film jeste upravo njena ljudska strana. Željeli smo da prikažemo Slađanu van svjetla reflektora — njenu toplinu, harizmu, način na koji se ophodi prema ljudima i zajedništvo koje je gradila svuda oko sebe. Upravo ta njena iskrena ljudska emocija je ono što čini srž ove priče.”
Film obiluje emotivnim svjedočenjima. Da li je postojao trenutak tokom snimanja koji je posebno dirnuo i vas kao autora?
“Cijeli proces je bio nabijen iskrenim emocijama. Ono što me je najviše dotaklo kao autora jeste njihova nevjerovatna povezanost i poštovanje njenih saigračica i trenera kada govore o Slađani. Iako je prošlo mnogo vremena, ta povezanost koja i danas traje osjetila se u vazduhu tokom snimanja svakog intervjua.”
Kako je izgledala saradnja sa Slađanom Golić?
“Slađana je pristupila filmu baš onako kako je nekad pristupala reprezentativnom dresu — odgovorno, s puno pažnje i koncentracije. Vjerovala je u viziju koju imam i ispoštovala je do samog kraja.”
Spomenuli ste da je prvobitno verzija filma bila duža. Šta vam je bilo najteže izostaviti?
“To je kao kada roditelja pitate koje dijete više voli (smijeh). U montaži je ostalo zaista mnogo zanimljivih priča i anegdota, i najradije bih sve to ubacio u konačnu verziju filma da je bilo izvodljivo. Međutim, zbog same dramaturgije, tempa i ritma filma, neke priče su jednostavno morale biti izostavljene. Svaki rez na materijalu bio je težak, ali filmska forma ima svoja pravila koja smo morali poštovati kako bismo dobili konačan, zaokružen i dinamičan proizvod.”
Kakve su bile reakcije publike nakon premijera u Beogradu i Banjaluci i da li vas je nešto posebno iznenadilo?
“Iznenadila me je ista reakcija publike u Beogradu i Banjaluci. Poslije projekcije nam je prilazila i zahvaljivala što smo ih nakratko vratili u neka bolja i srećnija vremena.”
Koliko vam je značilo što je film svoj festivalski život započeo upravo na Festivalu sportskog filma na Zlatiboru?
“„Međunarodni festival sportskog filma na Zlatiboru i dokumentarni film „Slađana u plavom“ njeguju potpuno iste sportske vrijednosti — čuvaju uspomene od zaborava i podstiču mlade generacije da se bave sportom.
Ove godine festival je imao i poseban program posvećen ženama u sportu i autorkama. Iz tih razloga mi je izuzetno drago što je film doživio svoju premijeru upravo na Zlatiboru, jer se naša vizija savršeno poklopila sa ovogodišnjim duhom i porukom festivala.”
Očekujete li da će film biti prikazan i na drugim međunarodnim festivalima?
“Iskreno se nadam i vjerujem da je ovo tek početak festivalskog života filma „Slađana u plavom“. Već smo dobili zvaničan poziv za Budva Sports & Arts Film Festival (BSAFF), koji se održava od 17. do 20. septembra. Ovaj festival je izuzetno značajan jer najboljim ostvarenjima omogućava direktan plasman na završni svjetski festival u Milanu.
Takođe, mislim da smo na odličnom putu da finalizujemo prikazivanje filma na Međunarodnom festivalu sportskog filma „Krasnogorski“ u Rusiji. To je najveći festival sportskog filma u istočnoj Evropi, čiji je osnivač čuvena ruska klizačica i olimpijska šampionka Irina Rodnina. Pored toga, stupili smo u kontakt i sa Festivalom srpskog filma u Čikagu, tako da ćemo već narednih dana imati više konkretnih informacija o daljim projekcijama širom svijeta.”
Smatrate li da je ovaj film prvenstveno za ljubitelje košarke ili za širu publiku?
“Iako je košarka osnovni motiv i povod za ovu priču, film je definitivno namijenjen široj publici. Svakako će istinski ljubitelji košarke uživati u arhivskim snimcima, utakmicama i podsjećanju na zlatne ere ovog sporta, ali srž filma čini jedna duboko ljudska i univerzalna priča”.
Da li je rad na ovom projektu promijenio vaš pogled na žensku košarku i njeno mjesto u istoriji sporta?
“Nije promijenio moj pogled, već je samo dodatno učvrstio mišljenje koje sam imao. Njihovo mjesto u istoriji sporta je potpuno nezamjenjivo. Generacija kojoj pripada Slađana Golić postavljala je standarde i donosila svjetske i evropske medalje, čime su utrle put budućim generacijama. Ovim projektom, kroz filmsku umjetnost, željeli smo da ženski sport dobije pažnju, priznanje i medijski prostor koji apsolutno zaslužuje.”
Mislite li da je Slađana Golić dobila priznanje kakvo zaslužuje ili je ovaj film i svojevrsna ispravka nepravde?
“Ne bih to nazvao ispravkom nepravde, prije svega ovaj film je nastao iz želje da se Slađani, kao jednoj od najvećih košarkaških legendi našeg podneblja, oda priznanje na način koji će trajati — kroz filmsku traku. Ovaj projekat je naš doprinos tome da njeno ime i uspjesi nikada ne izblijede iz sjećanja.”
Koliko je bilo važno da u filmu govore njene bivše saigračice i treneri?
“To je bilo od presudnog značaja za kompletnu sliku i emociju filma. Bez njihovih svjedočenja, priča ne bi bila potpuna. Saigračice i treneri su ljudi koji su sa Slađanom dijelili i suze i smijeh, prošli kroz teške pripreme, karantine i doživjeli one najsvjetlije trenutke. Njihove izjave donijele su filmu novu dimenziju — pokazujući koliko je Slađana bila cijenjena i voljena ne samo kao vrhunska košarkašica već i kao sjajan čovjek i stub zajedništva u timu. Upravo kroz njihove anegdote i sjećanja uspjeli smo da prenesemo tu autentičnu atmosferu iz svlačionice i sa terena direktno na veliki ekran.”
Šta biste voljeli da mlađe generacije, koje nisu gledale Slađanu Golić na terenu, nauče nakon gledanja filma?
“Rad, odricanje i posvećenost — to je ona glavna poruka koju šaljemo mlađim generacijama kroz ovaj film. Želja mi je da vide koliko je važno svakom treningu i utakmici pristupiti odgovorno, s puno pažnje i koncentracije.
Pored toga, volio bih da nauče šta znači istinski timski duh i međusobno poštovanje. Košarka i sport uopšte nisu samo statistika i pobjede, već izgradnja karaktera, prijateljstva za cijeli život i njegovanje vrijednosti koje čovjeka čine velikim i van terena. Ako makar dio te Slađanine energije i pristupa prenesemo na njih, naš film je u potpunosti ispunio svoju misiju.”
Da li već razmišljate o novom dokumentarnom filmu i hoće li i on biti posvećen nekoj sportskoj legendi?
“Ideja uvijek ima (smijeh). Naše podneblje je bogato vrhunskim sportistima koji su ostvarivali nevjerovatne rezultate, ali i onima čija je životna i sportska priča sama po sebi već odličan scenario za veliki ekran. Puno je nezaboravnih priča koje zaslužuju da budu ispričane, ali jedno je sigurno — planiram da se i u budućnosti zadržim upravo na formi sportskog dokumentarnog filma.”
Ljubiša Bajić, autor filma “Slađana u plavom”
Kada danas pogledate završeni film, postoji li scena ili kadar na koji ste posebno ponosni?
“Teško je izdvojiti samo jedan kadar ili scenu, ali bih iskoristio priliku da se zahvalim košarkašicama Mladog Krajišnika iz Banjaluke, sa kojima smo snimali nekoliko scena za potrebe filma, kao i njihovom generalnom menadžeru Brani Čovićkoviću.
Na kraju ovog intervjua, htio bih da spomenem i producentsku kuću World Media, producenta Miroslava Janjanina i snimatelja Zorana Savića, koji su nesebično pomogli realizaciju ovog projekta i izlazili u susret svim zahtjevima koje je nosio ovaj film.”
TEKST KOJI JE SPIKER ČITAO PRIJE DODJELE POSEBNOG PRIZNANJA ZA DOPRINOS FILMSKOJ UMJETNOSTI I SPORTU
Sanjajte svoj san, meni se ostvario. Igrajte košarku, vjerujte u sebe.
Rekla je prije nekoliko godina junakinja ovog filma, Banjalučanka Slađana Golić.
Jugoslovenska košarkašica, heroina iz perioda od 1980. do 1992. godine.
Za reprezentaciju bivše zajedničke zemlje odigrala je 465 utakmica, što je svjetski rekord po broju odigranih utakmica za jedan nacionalni tim. Slađana je, kao dio tog sportskog kolektiva, ponosna vlasnica olimpijske, svjetske, evropske i drugih medalja.
Film „Slađana u plavom“ oživljava duh jedinstva, žrtve i vječnog šarma neponovljive sportske generacije.
Distopijska naučno-fantastična tragikomedija “Eksperiment: Civilizacija” u produkciji Nevid teatra i Studija Spotles biće izvedena u subotu, 12. septembra sa početkom u 20.05 časova na Velikoj sceni Narodnog pozorišta Republike Srpske.
Nakon što je premijera prvobitno odgođena u junu, publika će konačno imati priliku da pogleda ovaj dugo očekivani komad namenjen publici starijoj od 16 godina.
Spoj fizičkog teatra, distopije i savremene tehnologije
Predstava kroz snažan audio-vizuelni narativ i elemente fizičkog teatra istražuje položaj pojedinca unutar simuliranog sistema, izloženog konstantnom pritisku i ideološkoj kontroli.
Autorstvo i režiju potpisuje Marko Dukić, dok glumačku postavu čine Božana Bijelić i Pavle Pavić.
Za scenografiju i kostimografiju bila je zadužena Adisa Vatreš Selimović, originalnu muziku komponovao je Zlatan Mirić, za dizajn svjetla zaslužan je Saša Šuman, a za animaciju i vizuelni dizajn Studio Spotles.
Centralni dio 61. “Kočićevog zbora” biće održan danas na zborištu u Stričićima.
U Crkvi Uspenja Presvete Bogorodice u Stričićima biće služen pomen Petru Kočiću i njegovom ocu Gerasimu, kao i pomen junacima otadžbine kod spomenika poginulim borcima.
Na zborištu u Stričićima biće održan kulturno-umjetnički program učenika Osnovne škole “Petar Kočić” iz ovog mjesta, nakon čega je predviđeno obraćanje zvaničnika Republike Srpske i Srbije, te besjeda dobitnika “Kočićeve nagrade”
Ovogodišnji laureat “Kočićeve nagrade” je Predrag Bjelošević iz Banjaluke, dok je nagrada “Zmijanjče” pripala Ivoni Arsić iz Štrbaca kod Rudog, učenici petog razreda Osnovne škole “Boško Buha”.
“Kočićev zbor” svečano je otvoren u Banjaluci 27. avgusta, a tokom četiri dana trajanja manifestacije organizovani su brojni književni, kulturno-umjetnički i tradicionalni sadržaji na više lokacija u Banjaluci, Stričićima, Gomionici, Јelićki i Beogradu.
Smrt legendarne kantri pjevačice Doli Parton u 80. godini ponovo je u fokus stavila njenu nevjerovatnu životnu priču.
Rođena je 19. januara 1946. godine kao četvrto od dvanaestoro djece u porodici Ejvi Li Ovens i Roberta Lija Partona. Njeno djetinjstvo obilježili su teško siromaštvo i oskudica. Nisu imali ni struju ni vodu, a majka im je šila odjeću od starih krpa i poklonjenih polovnih komada.
To je opisala u kultnoj pjesmi Coat of Many Colors, koju je smatrala svojim najboljim autorskim djelom, prenosi Zadovoljna.hr.
Sokom otrovne biljke mazala usne i obraze
Doli je još kao djevojčica bila fascinirana šminkom, ali ne samo da joj roditelji nikada ne bi dozvolili da je nosi nego nije mogla ni da je priušti. Zato se snalazila kako je znala i umjela. Koristila je brašno umjesto pudera u prahu, a obrve je iscrtavala izgorjelim šibicama koje je koristila i kao zamjenu za ajlajner. Jedan dio njene tadašnje beauty rutine bio je veoma opasan. Naime, gnječila je bobice otrovne biljke vinobojke, pa njihovim crvenim sokom mazala obraze i usne.
Ljubav prema muzici naslijedila od majke
Ljubav prema muzici usadila joj je majka. Zajedništva, ljubavi i smijeha uvijek je bilo u njihovoj porodici, a majka se potrudila da ne nedostaje ni muzike. Zabavljala je djecu pjevajući im stare narodne pjesme i balade. Priliku da prvi put zapjeva pred pravom publikom Doli je dobila u lokalnoj crkvi, a kada je imala osam godina ujak Bil Ovens kupio joj je prvu gitaru.
Upravo je sa Bilom snimila svoj prvi singl Puppy Love, koji je snimila sa 13 godina i zahvaljujući kojem je dobila priliku da konačno zapjeva u Grand Ole Opryju.
Više ništa nije moglo da zaustavi novu zvijezdu u usponu koja je bila odlučna u namjeri da ostvari sve svoje snove. A oni nisu bili mali.
Prve uspjehe doživjela je kao autorka pjesama za druge izvođače, a onda je 1965. potpisala ugovor sa diskografskom kućom Monument Records. Iako je žarko željela da pjeva kantri, producenti su u njoj vidjeli pjevačicu komercijalnog popa.
Prvu priliku da se okuša u kantri žanru dao joj je muzičar i zabavljač Porter Vegoner. Počela je redovno da nastupa u njegovoj televizijskoj emisiji, a potom je Vegoner nagovorio svoju diskografsku kuću RCA Victor da sa njom potpiše ugovor. Objavili su duet The Last Thing on My Mind i tako započeli dugogodišnji niz uspješnih saradnji koje su dominirale kantri top-listama.
Život u siromaštvu primorao je Doli da veoma rano shvati važnost novca i razvije preduzetnički duh. Na samom početku profesionalne karijere sa ujakom je osnovala izdavačku kuću Owe-Par kako bi zadržala autorska prava na svoje pjesme.
Saradnja sa Vegonerom
Novac je postao problem u njenom poslovnom odnosu sa Porterom Vegonerom.
“Porter je mnogo zaradio na našoj slavi i dijelio je dio tog bogatstva. Ponekad bismo dobijali bonuse i obasipao me poklonima. Davao mi je ogrlice, prstenje i Cadillac, a svi ti pokloni izazvali su veliku pažnju medija. Ali moja plata nije se promijenila. Stalno sam tražila povišicu i nikad je ne bih dobila. Davao bi mi sve te stvari i rekao: ‘Smatraj ovo svojom povišicom.’
A ja sam odgovorila: ‘Ne želim poklone. Želim sama da kupujem svoje poklone. Želim novac.’ Počeo je da odlučuje koje ću pjesme pjevati. Takve stvari počele su da izazivaju mnogo problema između nas. To je bio njegov šou, ali ja sam pokušavala da izgradim svoju karijeru u muzičkom biznisu i kao samostalna umjetnica. Kada pokušavate da napredujete u nečijem šou-programu, a on sve doživljava kao prijetnju ili se naljuti kada dobijete više pažnje od njega – to stvara tenzije”, priznala je.
Odbila ponudu Elvisa Prislija
Na kraju je 1973. odlučila da prekine saradnju sa Vegonerom, a on je to teško podnio. Upravo je njemu posvetila pjesmu “I Will Always Love You”.
Već je i u njenoj originalnoj izvedbi pjesma bila hit, a to je prepoznao i Elvis Prisli, koji je želio da snimi svoju verziju. Doli je pristala, ali veče prije snimanja pozvao ju je Elvisov menadžer Tom Parker. Rekao je da Elvis ništa ne snima ako mu se ne prepuste autorska prava ili 50 odsto od zarade, a Doli na to nije željela da pristane.
“Rekla sam mu: ‘Ovo je najvažnije autorsko pravo u cijeloj mojoj izdavačkoj kući i ne mogu to da uradim.’ Plakala sam cijelu noć. Drugi su mi govorili da sam luda, da je to Elvis Prisli i da bi mu dali pjesmu. Ja sam rekla da mi nešto u srcu govori da to ne uradim”, objasnila je Doli svoju odluku.
Potvrdu da je donijela dobru odluku dobila je 18 godina kasnije kada je Vitni Hjuston otpjevala obradu pjesme i donijela Doli milione dolara zarade.
Film “Odiseja” režisera Kristofera Nolana zvanično je postao rekorder sa najvećom zaradom u istoriji među ostvarenjima sa oznakom “Er”, sa prihodom od 1,352 milijarde dolara na svjetskim blagajnama.
Adaptacija Homerovog epa tako je premašila rekord koji je 2024. godine postavio film “Dedpul i Vulverin”, sa zaradom od 1,338 milijardi dolara.
Film je u SAD dobio oznaku “Er”, što znači da se djeci i tinejdžerima mlađim od 17 godina preporučuje gledanje samo u pratnji roditelja ili druge odrasle osobe.
