Piše: Ranko Risojević, književnik
Nerado pišem ovaj tekst, bio sam cijelo jutro protiv toga, da kažem sebi, ne tiče te se, gledaj svoja posla. Ali ne mogu. Obećao sam pokojnom Vladi S. Miloševiću da ću ipak ostati mu blizak. Bar dok živim. A izgleda da sam još živ.
Manifestacija “Dani Vlade S. Miloševića”, koja se ove godine održava 25. put, počela je večeras koncertom simfonijskog orkestra i hora studenata Akademije umjetnosti u Banskom dvoru u Banjaluci.
Kada se odlučivalo, prije 25 godina o obilježavanju djela Vllade Miloševića, formiran je Organizacioni odobor u kome su bili znalci djela Vlade Miloševića, dok tek formirana Akademija umjetnosti ne stasa do nivoa da sama može da odlučuje o manifestaciji koja bi trebalo da bude tradicionalna. Jer prva priredba, da to tako nazovemo, održana je 2000. godine tako da iduća bude za stogodišnjicu rođenja Vlade Miloševića. I tako je bilo.
Organizacioni odbor je odlučivao o sadržaju manifestacije. Vlado Milošević je smatran velikanom grada. I tako je bilo dok se sama manifestacija nije dovoljno razvila da je mogla biti samostalna u odnosu na odbor. Uduženje kompozitora nije ni postojalo, a vjerujem da ni sada ništa ne radi. Pitam se ko odlučuje o sadržaju Dana Vlade Miloševića. Obradovao sam se programima zadnjih godina koji su u centar stavljali Vladu Miloševića. Upravo tako kako je sinoć govorila i pomoćnica ministar za kulutru Tanja Đaković. Citiram:
“Noseći ime Vlade Miloševića, našeg čuvenog velikana, etnomuzikologa, kompozitora i pedagoga, ova manifestacija, baštineći njegovo kulturno nasljeđe, pomjera granice čuvajući naše nematerijalno kulturno nasljeđe od zaborava, ali istovremeno mu daje na važnosti, vrijednosti i značaju”, rekla je Đakovićeva.
Ona je istakla da je upravo iz tog razloga ova manifestacija posebna i po svom edukativnom karakteru i uživa snažnu podršku Ministartva prosvjete i kulture R.S.
“Našim mladim stvaraocima pružena je prilika da pokažu sve ono što znaju i sve ono što Republika Srpska nudi i daje kada je u pitanju muzička umjetnost”, rekla je Đakovićeva.
Okupljene je pozdravio i gradonačelnik Banjaluke gospodin Draško Stanivuković, koji je rekao da je Vlado Milošević savršen spoj raskošnog talenta i svjesnosti šta znači sačuvati glas svog naroda.
Tako je otvorena svečana dvadeset i peta manifestacija „Dani Vlade Miloševića“, djelom koje ne mora da bude njegovo djelo, ali bar da ispunjava ono što su rekli gospođa pomoćnica Ministra kulture, i gospodin Gradonačelnik.. I šta smo čuli? Čuli smo djelo Đoakina Rosinija, „Stabat mater dolorosa“. Ne zaboravimo da je ovih dana vaskršnji post za pravoslavce, pa je vjerovatno organizator i to uzeo u obzir. I prošle godine obilježen je Rosini, sa svoja dva djela, uvertirom iz opere „Gospodin Bruskino“, i „La Danza“, napuljska tarantela. Sve su to djela „bliska“ djelu Vlade S Miloševića. Prošle godine izvedeno je samo jedno djelo Vlade Miloševića, „Kočićeve riječi“, a, eto, proslavili smo 230 godina od rođenja Đoakina Rosinija. Našli smo, opet eto, bliskog stvaraoca našem kompozitoru koji se malo bavi seljačkom, kočićevskom muzikom.
Da, sjećam se, bili smo skupa, Vlado Milošević i ja, u Sarajevu, na Filozofskom fakultetu, gdje je sjajni dirigent Radivoje Spasić snimio za radio „Mrgudu“ Vlade Miloševića. Studenti su bili oduševljeni. Trebalo je to samo vidjeti. Ali ti studenti su znali šta je „Mrguda“ ko je napisao to neprolazno djelo. Ali, neću o tome. Govorimo o nama bliskom djelu „Stabat mater doloroza“, koje je autor dorađivao i prepušta drugome kompozitoru da takođe pripomogne, što je trajalo desetak godina, pa sada imamo djelo blisko Vagneru. Jadna Isusova majka kao Brunhilda iz Valkire nadvikuje se sa orkestrom.Rosini je bio oduševljen Vagnerom, ili njegov saradnik. Ovdje je to uspjelo sjajnoj Snežani Savičić Sekulić.
Želim da pohvalim izvođenje, a ne autora djela. Nismo vidjeli veći ansambl na sceni i na balkonu. Dirigent Branka Radošević Mitrović zaista je briljantna. Imala je i od koga da nauči, bila je asistent divne Darinke Matić – Marović. Tada su izveli Mocartov „Rekviem“, povodom 250 godina od rođenja čuda zvanog Mocart. Bio je blizak i Vladi Miloševiću, pa je bilo u redu što Dani Vlade S. Miloševića počinju tim velikim univerzalnim djelom.
Ponavljam, izvođači Rosinijevog djela sinoć su bili izvanredni. Publika, uglavnom mlada, bila je oduševljena. Bila je to rijetko viđena priredba u tako akustičnoj koncertnoj dvorani Banskog dvora. Odličan orkestar,solisti izvanredni, a horovi koji bi sigurno rado zapjevali i horske kompozicije Vlade Miloševića, da se stave na repertoar. Ali neće. Predviđeno je da se izvedu djela Mokranjca. Njega je Vlado Milošević cijenio kao jednog od svojih učitelja, ali čeka da se jednom izvedu i njegova horska djela, kao što je „Na petrovačkoj cesti“, na tekst Branka Ćopića, a koja je bila itekako i u ovom ratu. Ali, neko ne voli horskog kompozitora Vladu Miloševića a gospodar je hora „Jedinstva“ koje je osnovao Vlado S. Milošević.Istovremeno je upravo na tim djelima i dobio neku titulu.
I šta još da kažem. Bilo je sinoć veoma prijatno, ali neko poput mene pita se šta se dešava na muzičkom odjelu naše Akademije. Ako neće da pročitaju moje knjige o Vladi S. Miloševiću, neka bar pročitaju doktorsku disertaciju sarajevskog profesora Ivana Čavlovića.. Da ne govorim ko je sve na djelu našeg akademika magistrirao i doktorirao..
Da, gledao sam u Torontu Rosinijevu operu „Pepeljuga“. Bila je prekrasna. Eto, preporuke. Djeca će biti oduševljena. I moje su unuke, Katja i Matea bile oduševljene.
