Ministar finansija i trezora u Savjetu ministara Srđan Amidžić čestitao je Prvi maj svima koji svojim radom grade, jačaju i pokreću Republiku Srpsku.
– Srećan Prvi maj, Međunarodni praznik rada. Rad nije samo obaveza. Rad je mjera snage jedne ekonomije, dostojanstva jednog društva i pokretač svakog održivog napretka – naveo je Amidžić na Iksu.
U objavi je naveo citat srpskog naučnika Nikole Tesle koji je rekao: “Neka budućnost kaže istinu, a svakoga cijeni po njegovom radu i djelima”.
Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Tramp izjavio je sinoć u razgovoru sa novinarima da će cijene energenata “pasti kao kamen” čim se završi rat u Iranu.
Globalne cijene nafte su dostigle četvorogodišnji maksimum od preko 126 dolara po barelu zbog zabrinutosti da bi sukob mogao dovesti do produžene krize, prenosi Rojters.
Cijena nafte tipa Brent porasla je za skoro sedam odsto na 126,31 dolar po barelu, a potom je ponovo pala na oko 114 dolara.
Oko 20 odsto svjetske nafte i tečnog prirodnog gasa (TPG) trasportuje se kroz Ormuski moreuz, a sukob je doveo do skoka globalnih cijena energenata.
Vrhovni vjerski vođa Irana, ajatola Modžtaba Hamnei izjavio je u četvrtak da će Teheran obezbijediti Ormuski moreuz i eliminisati “neprijateljske zloupotrebe tog plovnog puta”, prenio je BBC.
SAD su u međuvremenu saopštile da će blokirati iranske luke sve dok zvanični Teheran prijeti bezbjednosti tankera koji pokušavaju da koriste Ormuski moreuz ozbiljno ometajući globalne isporuke energenata, prenosi Tanjug.
Višečasovna čekanja i jutros su na ulazu u BiH iz Hrvatske na graničnim prelazima Velika Kladuša, Hadžin Potok, Kostajnica, Novi Grad, Kozarska Dubica i Gradiška, saopšteno je iz Auto-moto saveza Republike Srpske.
Duge kolone su i na izlazu na graničnim prelazima Doljani, Bijača i Gabela Polje.
Granični prelaz Brčko otvoren je za putnička vozila do tri i po tone, dok je na prelazu Šepak zabranjen saobraćaj za sva teretna vozila.
Činjenice ne mogu biti trajno zanemarene, a negativna osuda prema Srbima koja je trajala više od 30 godina, polako se razoktriva, rekao je predsjednik SNSD-a Milorad Dodik u Јutarnjem programu RTRS-a.
Dodiku je uručeno priznanje za odvažnost potrebnu za liderstvo i posvećenost nacionalnom suverenitetu i demokratskim principima, koje dodjeljuje Univerzitet DŽadson”u američkom gradu Eldžinu.
– Zahvalan sam Univerzitetu ovdje što je došao do mog imena i pružio priliku da kažem u toj zajednici naše viđenje i našu istoriju – rekao je Dodik.
Dodik je naveo da mu se pružila prilika da kaže, da, bilo je zločin i od strane Srba, ali bilo je i zločina nad Srbima.
– I da kažemo da mi ne želimio da činimo ništa što nije predviđeno Ustavom – rekao je Dodik.
Kaže da bi to trebalo biti vrlina, ali ipak su nam sudili.
– Mi se pozivamo na Ustav, a oni kažu da mi ne razumijemo neke stvati Danas vjerujemo da ljudi čuju, gotovo je ogavno da je jedna moćna zemlja uvodila sankcije bez ikakvih razloga, navodno braneći nacionalne interese – kaže Dodik.
Podsjeća da su uvodili bizarne sankcije i dodaje da je to sad nešto što mnogi ljudi ovdje razumiju.
– Oni se bore protiv toga, razumiju šta znači sudski proces protiv mene, jer je takav sličan vođen i protiv Trampa. Ne želim da se upoređujem, ali isti je povod, struktura i logika. Bilo mi je drago što sam imao prilku da to sve kažem ovdje i da ih upoznam sa istorijom našeg naroda Sada vidimo da Njemačka ponovo prlja ruke kod nas, uticajem putem Kristijana Šmita, koji je apsolutno neletitiman. To nije samo poniženje Njemačke, da je jedan takav čovjek predstavlja Njemačku, to je nešto što njih treba da bude sramota, a ne nas – naveo je Dodik.
Istakao je da Srpska želi mir.
– Zahvljajući našoj crkvi ovdje je održano okupljanje i održivost naše zajednice Ovdje nije samo okupljanje na liturgijama, postoje razne sportski i drugi kulturno-umjetnički klubovi Ovdje postoje manifestacije koje se održavaju, tako da je Čikago vidljivo srpski grad – zaključio je Dodik.
Širom svijeta danas se obilježava 1.maj – Međunarodni praznik rada, u znak sjećanja na 1. maj 1886. godine, kada su radnici u Čikagu štrajkom i protestima počeli da se bore za osmočasovno radno vrijeme.
Na prvom kongresu Druge internacionale 1889. godine odlučeno je da se naredne godine održi velika manifestacija kojom će biti proslavljen 1. maj, u znak sjećanja na proteste u Čikagu i kao oblik borbe za radnička prava.
Na drugom kongresu Radničke internacionale je odlučeno da se od 1890. godine, 1. maja širom sveta održavaju manifestacije, demonstracije i štrajkovi.
Predsjedniku SNSD-a Miloradu Dodiku uručeno je priznanje za odvažnost potrebnu za liderstvo i posvećenost nacionalnom suverenitetu i demokratskim principima, koje dodjeljuje Univerzitet “Džadson” u američkom gradu Eldžinu.
Sa Univerziteta su pojasnili ranije da se nagrada dodjeljuje liderima koji pokazuju odlučnost i spremnost da se drže svojih uvjerenja i da čvrsto stoje u odbrani demokratskih vrijednosti.
Forum okuplja uticajne lidere i globalno važne ličnosti kako bi sa studentima podijelili iskustvo i viđenje. Poseban akcenat tokom Foruma stavljen je na hrišćanske vrijednosti.
Mark Vargas sa Univerziteta “DŽadson” izjavio je na prijemu uoči svečanog uručenja nagrade “Vorld liders foruma” u Čikagu da je predsjednik Milorad Dodik pokazao koliko napora, vjere i lične žrtve je uložio u borbi za demokratske principe.
“Ovo je prvi put da se ova nagrada dodjeljuje jednom svjetskom lideru u ime demokratije, a predsjednik Dodik je svojim djelovanjem pokazao koliko posvećenosti zahtijeva očuvanje demokratskih vrijednosti”, rekao je Vargas.
View this post on Instagram
Dodik je uoči uručenja rekao da je nagrada Univerziteta “Džadson” u Eldžinu priznanje da se Republika Srpska, sloboda i demokratija ne daju ni za šta.
Foto: RTRS/Ustupljena fotografija
Srpski član Predsjedništva BiH Željka Cvijanović izjavila je da Kristijan Šmit više ne djeluje u BiH jer je dobio naređenje da to ne smije da radi.
“Mi treba da uđemo u fazu šta uopšte uraditi sa OHR, a ne personalno sa Šmitom”, rekla je Cvijanović i konstatovala da je šteta BiH nanesena.
Cvijanovićeva je rekla da u BiH mora postojati volja da se prvo identifukuje šteta koju je nanio OHR i Šmit, pa tek onda volja da se stanje popravi, naglasivši da u Republici Srpskoj postoji volja da se stvari popravljaju.
Ona je navela da je od međunarodne suprvizije benignog karaktera u BiH napravljeno čudovište koje se obračunava sa demokratijom i voljom naroda.
OHR, prema njenim riječima, zloupotrebljava pravosuđe u BiH, institucionalni sistem i novac poreskih obveznika.
“Treba Šmita pitati kome je uplaćen novac za `Vijadukt`. Vlada Republike Srpske je zaustavila tu priču. Morao je neko reći da su računi u redu. Ne sjećam se da je ministar finansija, koji je iz Republike Srpske, rekao da su u redu. Ko je potpiso umjesto njega? Ko je omogućio da se potpiše? Ko je naredio da se te pare prebace? Pa, Kristijan Šmit”, pojasnila je Cvijanovićeva.
Ona je rekla da uopšte nije bitno hoće li Šmit, personalno, otići iz BiH, nego da je bitno kako oporaviti ono što je pretrpilo tešku zloupotrebu od međunarodne supervizije.
“Može se nered počistiti kada svi u BiH budu u saglasnosti da se taj nered počisti. Da bi se nered počistio, on prvo mora biti identifikovan. Mora da se vide sve nakaradne stavri u okviru pravnog i, političkog i ustavnog sistema”, rekla je Cvijanovićeva.
Govoreći o Dejtonskom mirovnom sporazumu, Cvijanovićeva je istakla da BiH nikada ne može da postane centralizovana država.
“Dejton je decentralizacija, da možete da imate zajedničke funkcije važna je konstitutivnost naroda”, rekla je Cvijanovićeva i dodala da je EU propustila nekoliko dobrih prilika kada je riječ o BiH.
Cvijanovićeva je iskazala uvjerenje da će se i EU morati mijenjati i naći način da uključi i druge države koje su sada samo pretedenti na članstvo.
“Čudom su se čudili sada kada je realzovan projekta oko Južne interkonkcije. Kako to da ide tako brzo. Biće tu još interkonekcija i sjevernih i istočnih. Treba pričati garđanima da razumiju, iako se ralazuje u Federaciji BiH, zašto je važno i za nas. Otvara mogućnosti za neke druge stvari ranije planirane i za neke nove”, zaključila je Cvijanovićeva.
Advokat, ljubitelj motora i starina, sluga na Salašu popa Teše… tako stoji u opisu profila Milana Petkovića, predsjednika Srpskog kluba u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH i poslanika Ujedinjene Srpske na društvenoj mreži X (Twiter nalogu).
Gospodine Petkoviću, da li je to Vaš tačan opis?
“To je djelimično tačan opis, jer je to opis od prije nekih 15-ak godina kada sam otvorio nalog na Twiteru, koji već dugo ne koristim. Danas sam i suprug, otac, političar, a što tada nisam bio.”
Da li imate profile i na drugim društvenim mrežama, koliko ste aktivni?
“Privatni profil na Facebooku sam otvorio još 2008.god., i na njemu objavljujem pretežno lične stvari, stavove i sl., dok sam negdje 2018.god. napravio verifikovane Instagram i FB stranicu Milan Petković, na kojima iznosim svoje političke stavove, ali isto tako često objavljujem fotografije iz privatnog života.
Nisam od onih koji krije svoju privatnost.”
Da, to se može primjetiti posebno na instagram profilu, gdje vas često vidimo na vašem imanju. Kako je biti gazda jednog imanja, salaša?
“Ja nisam gazda, ja sam sluga na salašu, kako i stoji u opisu moga profila, haha. Moj djed je govorio da zemlja hoće slugu, neće gospodara. A ja se trudim da ne budem ni gazda, ni sluga, nego isključivo domaćin. A domaćin je onaj koji vodi računa da sve bude na svome mjestu, da se na vrijeme posije, pokosi, obere… da se ugoste prijatelji, komšije.”
Na vašem salašu gosti su bili ambasadori, vladike, poznati pjevači, glumci. Da li je salaš javni ili privatni objekat, jesu li oni dolazili slučajno ili namjerno?
“Salaš je isključivo privatno imanje u vlasništvu mojih predaka još od 1889.godine i služi za porodičan život i okupljanja. Ali nikada nećemo sa kapije vratiti putnika namjernika, jer to ne bi bilo domaćinski. Uvijek ima rakije i vode, a nađe se hljeba i mesa.“
Da li više volite rakiju ili vino?
“Rakiju, definitivno. Podmotajički kraj, od Kaoca do Kobaša, poznat je po dobroj šljivovici. I to je nama nekako genetski upisano. U mom kraju svaka kuća peče rakiju, pa tako i ja. Danas to radim kod mojih rođaka Gorana i Slavka Petkovića koji imaju kazan i primjer su prave srpske porodice, još uvijek svi zajedno žive, djeca i unučadi. Mada se u našim krajevima nekada bili vinogradi, koje su domaći ljudi, ali i slavnonci sadili, vino se nikada nije previše pilo.“
Da li uzgajate životinje na salašu?
“U prošlosti smo uzgajali sve domaće životinje, svinje, kokoši, krave, i to je služilo da bi se porodica prehranila. Danas imamo konje, ovce, kokoši i dr., ali koji su tu više kao ljubimci. Imamo i psa i mačke. Nekada se mlijeko i sir nisu kupovali, a svinje za svinjolj su se tovile kod kuće. Upravo je svinjokolj tradicija koju njegujemo i danas, krajem novebra, kada od komšija kupimo svinje, sazovemo prijatelje i uz pjesmu spremimo meso za zimu. Meso, kobasice i slaninu sušimo u našoj pušnici.”
Otkuda ta ljubav prema konjima?
“Često me to pitaju, ali tačan odgovor ne znam. Kažu ko jednom proguta konjsku dlaku, mora konje da zavoli, haha. Ljubav ili se rodi ili se ne rodi. Tinjalo je to u meni još od djetinjstva kada sam rastao na selu, uz djeda Dragu (tatinog ujaka), koji je u JNA služio u konjici, te je bio veliki poznavalac i ljubitelj konja, a u našim štalama je držao konje. Vjerovatno sam tad progutao tu konjsku dlaku. Prije 10ak godina sam zakonjario uz Luku Mitrakovića od koga sam nabavio svoga prvog konja Miška. Kasnije sam počeo da idem na časove jahanja u Policiju, gdje me pozvao moj prijatelj Brba, a trener je bio Prki sa Čokora, kako su ga predstavili. Tada se ljubav prema konjima razvila u strast, kupio sam svoga prvog lipicanera, Vihora, kasnije i Jadrana, a Prki mi je postao veliki prijatelj.”
Da li vi imate registrovan konjički klub ili ergelu?
“Nemam ni jedno ni drugo. Držimo dva konja isključivo iz hobija, jašemo ih, prežemo u fijaker, sanke… Moji saradnici Žika, Rade, Prki i ja, sa našim konjiima često učestvujemo na fijakerijadama i drugim konjičkim manifestacijama koje imaju i takmičarski karakter. Najdraža nagrada mi je pehar za najlješi par konja sa fijakerijade u Batkovićima, Bijeljina. Učestvujemo i na Fijakerijadi kod Mlađe Gajića u Rogiljima, Duhovskom utorku u Banjaluci, a domaćini smo tradicionalnog Konjičkog sabora u Srpcu, koji se održava za Miholjdan.“
Koliko ti u svim tim aktvinostima znači podrška porodice i prijatelja?
“Podrška porodice u svemu je ključna. Nije bitno da li je to posao, kuća ili hobi. Ja sam za sve svoje bitne životne odluke imao podršku porodice, jer da nisam, vjerovatno ih ne bi ni radio. A odluke donosim promišljeno, nikada na prečac. Moja majka Milka i danas živi na selu, vodi računa o imanju, životinjama, a posebno voli cvijeće. Supruga Vesna je drugi tip, u početku nije voljela selo i seoske poslove, ali kada se rodio Dušan, kasnije i Stefan, postala je veći zagovornik odlaska na selo čak i od mene. Selo je bitno za razvoj djece, jer nigdje djeca nemaju tu slobodu i dodir sa prirodom kao na selu.”
Rekli ste da ste odrasli na selu, kakve vas uspomene vežu za taj period?
“Ja sam rođen 1984.god. u Banjaluci, pa sam rođeni Banjalučin, hahha. Šalim se, naravno. Rođen sam u Banjaluci, jer je tu bilo porodilište, ali sam odrastavo u selu Kaoci, opština Srbac. Radnička porodica, roditelji su bili državni službenici, ali smo se bavili svim seoskim poslovima. Sijali smo kukuruz, kupili sijeno, brali šljive, dovozili drva za zimu iz šume. Bio je to ratni i poratni period, nije bilo lako. Tata je držao pilanu, gdje sam često radio sve do njegove smrti. Kasnije sam sam tu pilanu ja preuzeo i par godina radio s njom, a paralelno sam studirao. Za taj period me vežu najljepša prijateljstva, koja su kasnije prerasla i kumstva. Moja ekipa Bombardera ostala je na okupu od školskih dana do danas, nakon 30 godina prijateljstva. Prošli smo zajedno mnoga kampovanja, koncerte, roštiljanja, čak smo kao srednjoškolci napravili svoju drvenu kućicu na Savi gdje smo provodili ljeta.”
Kako je gubitak oca uticao na Vaš život?
“Preko noći sam postao muškarac. Imao sam 21 godinu, kada se to iznenada desilo, nisam toga ni bio svjestan. Bio sam jedini muškarac u kući, pored bake, mame i sestre. U to vrijeme sestra Jelna je tek bila završila medicinski fakultet, a ja sam bio student treće godine prava. Živjeli smo u iznajmljenom stanju u Banjaluci. Sigurno da nije bilo lako, ali mislim da je to uticalo da sestra i ja postanemo još bliži, još veća podrška jedno drugome. Sestra je vodila računa da učim, polažem ispite, a kada sam završio fakultet počeo sam raditi kod njenog svekra advokata Mirka Dabića. Od tada su mi Dabići kao druga porodica, sa zetom Sašom imam sjajan odnos, veoma smo bliski. Njihova kćerka Milica je ujkina ljubimica, a ona je sada već velika cura.”
Da li imate veliki ili mali krug prijatelja?
“Taj krug ničim nije definisan. Najbitnije mi je da sam okružen iskrenim ljudima, prijateljima. Kumovao sam 5 puta, tako da u taj krug sigurno ulaze porodice Đenić, Romić, Stanišić, Glavendekić i Malinović. Supruga je kumovala 2 puta, tako su u tom krugu porodice Dević i Đekić. Onda imamo stara kumstva, porodična, pa prijatelje iz mladosti, sa fakulteta i dr. Tako da ja ne bih mogao tačno reći koliko je taj krug, ali kada se okupimo mora biti neka veća livada i na njoj šator.”
Da li na ljetovanja ili zimovnja idete sami ili sa prijateljima?
“Ranije smo često ljetovali u Crnoj Gori, sa Bajićima, porodicom moje supruge. Ali zadnjih par godina idemo u Hrvatsku jer nam je bliže i lakše je zbog djece. Jednom godišnje sa muškom ekipom i našim dječacima idemo na kamp u Pakoštane, koji je je za djecu stavarno sjajno iskustvo i oni to obožavaju. Zimi uvijek idem na Jahorinu, sa porodicom. Nisam ljubitelj nekih dalekih destinacija, Evropa je po mojoj mjeri.”
Pored advokature i politike, kako vi nađete vremena za sve ove aktivnosti, prijatelje, šta vam je prioritet?
“Advokatura je moj životni poziv kojim se profesionalno bavim već 15 godina. Politika je došla kao jedan logičan slijed mojih životnih i profesionalnih rezultata, ali i želja. Meni radni dan nikada nije trajao 8 sati, jer ja ustajem u 6h, a liježem u 23h., nekada i kasnije. Trudim se da sve stignem.”
Kakvi su Vam planovi za ovu godinu, da li ćete biti kandidat na izborima?
“Imam želju i spreman sam da budem kandidat, od toga zavisi odluka doktora Stevandića i organa Ujedinjene Srpske. Ali, bez politike, tako ste rekli na početku…”
Milan Petković ostavlja utisak da se neke vrijednosti ne mijenjaju bez obzira na funkcije, titule i vrijeme u kojem živimo. Između političkih obaveza, sudskih predmeta i javnog života, on se uvijek vraća tamo gdje je sve počelo – na zemlju, među svoje, u jednostavnost koja, zapravo, nosi najveću težinu.
Možda upravo u toj ravnoteži između grada i sela, javnog i privatnog, leži odgovor na pitanje kako ostati svoj. A dok na salašu ima mjesta za prijatelje, komšije i ponekog slučajnog putnika, jasno je da priča ovdje ne završava – ona se samo nastavlja, uz zvuk fijakera, miris šljive i poneku čašicu domaće rakije.
Novinar: Marijana Bogdanović
Dvanaestogodišnji dječak poginuo je u srijedu uveče, 29. aprila, u balon sali na Cetinju kada je na njega pala kontrukcija gola, saopšteno je iz Uprave policije Crne Gore.
Prema informacijama policije, konstrukcija gola pala je na dječaka dok se igrao, prenosi Srna.
Kako piše podgorički “Dan”, dvanaestogodišnji J.K. iz Nikšića na terenu za fudbal, takozvanom “balonu” na Starom igralištu, zadobio je povrede od kojih je ubrzo preminuo.
Nesreća se dogodila na Cetinju, gdje je dječak igrao fudbal sa nekoliko drugova, kada je, nesrećnim slučajem, konstrukcija gola pala i udarila ga u glavu. Dječak je sa teškim povredama glave prevezen na ukazivanje ljekarske pomoći. Nažalost, napori ljekara da mu spasu život bili su uzaludni i dječak je nakon nekoliko sati podlegao povredama.
U toku je istraga.
Američki predsjednik Donald Tramp (Trump) zaprijetio je smanjenjem broja američkih vojnika u Njemačkoj, što je najnoviji potez u rastućem sporu sa saveznicima iz NATO.