U vremenu ubrzanog života, kada su balans između karijere i porodice i očuvanje ličnih vrijednosti sve veći izazov, rijetki su oni koji uspijevaju da pomire nauku, majčinstvo i ljubav prema prirodi. Upravo takva priča dolazi „sa druge strane mikrofona“ – priča o posvećenosti, izborima i životnim prioritetima.
Predsjednik Aktiva žena Ujedinjene Srpske, doktor poljoprivrednih nauka, univerzitetski profesor i istraživač, ali prije svega majka, supruga i žena snažno vezana za prirodu, Mirela Kajkut Zeljković govori o svom putu. Bez politike, iskreno i neposredno, otkriva šta za nju znače porodica, nauka, odrastanje djece i povratak prirodi kao istinskoj vrijednosti života.
Koliko Vam znači porodica i koliko ste pored poslovnih obaveza posvećeni mužu i djeci?
„Mislim da je porodica stub života, zapravo i da bez porodice čovjek ne može funkcioniše, ni da živi. Porodica predstavlja i oslonac i snagu i čini mi se da je to baza iz koje svi crpimo ono najljepše, pogotovo u porodicama u kojim ima djece – to je jedna posebna ljubav, to je posebna sreća koja ispunjava svakog čovjeka. Sad kada govorite o vremenu, danas svi puno rade, pogotovo ako ste negdje dodatno angažovani, mislim da, pootovo kad u djeca mala to vrijeme maksimalno treba biti posvećeno njima. Djeca brzo rastu, vrijeme brzo prolazi i mislim da smo im u svim životnim fazama jako neophodni i potrebni, pogotovo u tim prvim godinama rasta. Moram priznati da u posljednjih skoro pet godina od kako sam postala majka dva dječaka, prvi se zove Vuk i ima pet godina, a mlađi je Luka on za par dana puni tri godine. Moram vam reći da sam svoje obaveze i svoj poslovni život potpuno reorganizovala onog dana kad sam postala majka i to vrijeme koje sam koristila za neke dodatne aktivnosti i angažmane sam potpuno, da kažem, preorijentisala i potpuno posvetila se njima. Posao koji ja obavljam, to je posao naučnika, istraživača, profesora univerziteta, zaista zahtjeva dosta posvećenosti. Posao koji zahtjeva dosta odsustva od kuće, zbog putovanja koje taj posao podrazumijeva i onda je jako teško organizovati život, pogotovo ako ste mama. Kada putujete, sve morate da pripremite kako to porodica ne bi primijetila.”
Imate li hobi?
“Hobi da, ja sam doktor podoprivrednih nauka, moja strast je priroda biljke i svakako je jedan od mojih hobija plastenička proizvodnja i uzgoj povrća, ljekovitog i aromatičnog bilja, ali i kuhanje.”
Kako sve to postignete?
“Mislim da dobro organizovana porodica sve stiže. Svi su uključeni u to. Suprug jako voli prirodu i svo slobodno vrijeme, pogotovo u proljeće kada se sve budi, kada vegetacija kreće, svo slobodno vrijeme provodimo u prirodi na selu, a djeca kao djeca od malih nogu prate naše aktivnosti i uključeni su u sadnju, ali isto tako i u berbu. Evo sad nam slijedi prva berba plodova, jagoda i to je nešto što oni najviše vole.”
Šta pratite od sporta, da li ste trenirali neki sport?
“Iskrena da budem, ne pratim, ali ono što praktikujem jeste moja rekreacija i vrijeme. Ono što izdvajam za sebe, to je sigurno pilates koji već posljednjih nekoliko godina primjenjujem. Dva puta sedmično treniram, sa jednom divnom trenericom Danijelom Jašlar koja je zaista jedna mlada i inspirativna žena koja me i nadahnjuje i velika je podrška u tome.”
Koliko često kuvate i koja Vam je omiljena hrana?
“Kad me neko pita šta bih ja bila da nisam u svijetu nauke, sigurno bih bila kuvar, jer kao što sam i rekla moja strast je proizvodnja tog organskog zdravog bilja koje svakako koristimo za pripremu hrane, ali i za rezerve koje koristimo u jesenjem i zimskom periodu kada nam to nije dostupno u svježem stanju. Volim da kuvam i moram reći da moji dječaci aktivno pripomažu u pripremi kiflica i tradicionalnih recepata. Ako me pitate koja mi je omiljena kuhinja, sigurno je to mediteranska kuhinja koja se i najčešće jede u našoj kući.”
Kako provodite godišnji odmor, preferirate li izlete, more ili planinu?
“Pored ljetovanja na moru moram reći da tokom ljeta svakodnevni naš odmor je uz Vrbas, uz rijeku, jer ja sam dijete Vrbasa, ja sam sa pet godina proplivala, odrasla uz rijeku, uz pecanje, tako da se trudim da i moja djeca aktivno i kvalitetno provode ljetne dane. U periodu ljetne sezone mi se poslije posla i vrtića pakujemo, idemo na selo kod bake i vrijeme provodimo na rijeci Vrbas.”
Koju muziku slušate?
“U zavisnosti od raspoloženja, naravno kada su zabave da su tu naši stari hitovi od rock n’ rolla do narodne muzike.”
Imate li omiljenu knjigu i šta trenutno čitate?
“Posao kojim se bavim podrazumijeva svakodnevno čitanje, a to je uglavnom stručna literatura. Za odmor volim da čitam djela jedne engleske književnice, Tracy Chevalier, koja piše veoma interesantne knjige o nauci, umjetnosti i ženama koje su obilježile određena istorijska razdoblja. To je žanr koji volim.
Posljednja njena knjiga koju sam čitala su Izuzetna stvorenja (Remarkable Creatures), koja je zaista izuzetna. Govori o fosilima i pojavama koje možda nikada nismo imali priliku da vidimo, ali kroz proučavanje prošlosti pokušava da sačuva i približi te segmente života.”
Istorija ili geografija?
“Geografija. Moram vam reći da sam kroz neki moj i profesionalni put i usavršavanje imala priliku da dosta putujem. U kući se mnogo o tome razgovara. Jedna anegdota, moj dječak stariji koji ima pet godina je sa četiri godine, recimo, znao sve države Evrope, znao sve gradove i interesuje ga to. On je još uvijek mali, mnogo govorimo o geografiji, o zemljima u koje želimo da putujemo, o onima u kojima smo bili i znamenitostima koje se vežu za zemlje i kontinente.”
Sa kojom istorijskom ličnosti bi voljeli popričati?
“To je nešto što treba da čuvamo i prenosimo kroz naše generacije, da se sjećamo svega, kroz što smo mi prošli, kao narod, ali isto tako i istoriju drugih zemalja i naroda. Međutim, ne postoji istorijska ličnost s kojom bih ja razgovarala.”
U kakvom ste odnosu sa komšijama i ko su Vam najbolji prijatelji?
“Ja imam sreću da, evo, 25 i više godina imam takvu osobu u svom životu, to je moja kuma Tanja Krmpot. Mi se poznajemo od srednje škole, od prvog razreda srednje škole. Moj suprug, ona i ja smo zajedno završili srednju medicinsku školu, onda smo nas dvije nastavili studije na poljoprivrednom fakultetu, magistrirale, doktorirale, ostale zajedno da radimo na univerzitetu u Banjaluci…Onda smo zajedno prošle kroz mladalačke dane, sklapanje brakova, naravno, bile kume jedna drugoj.
Ona je prva postala majka, rodila Dunju, ja sam krstila Dunju, potom sam ja rodila Vuka, ona je krstila i Vuka i onda Luku, tako da je to jedno kumovsko prijateljstvo koje obilježava naš život svakako.
Što se tiče komšija, ja sam dijete koje je odraslo na selu, pored rijeke i taj period svog života ne bih mijenjala nizašto. Mislim da ove generacije koje dolaze i generacije moje djece će nažalost, biti uskraćena za takav jedan način odrastanja, slobode, boravka u prirodi.
Svakako bih htjela da spomenem osobe koje su meni jako važne u životu i koje su obilježile i moje djetinstvo, sreću i djetinjstvo moje djece. To je prije svega moja strina Dragica, isto tako stric Boško, oni su penzioneri, ali su u svom radnom vijeku bili trgovici i neko s kim sam ja naučila i da plivam i da pecam i provodim vrijeme u prirodi. Imali su važnu ulogu kroz moje odrastanje. Kažu da sam ja bila poprilično nezgodna beba i da nisam spavala, stric je dolazio na vrata i uzimao me par sati da se oni odmore i pripreme za novi radni dan. Danas, nakon skoro 40 godina kad sam ja postala majka oni su, ja mislim, osobe koje moju djecu poslije moje majke i brata najviše vole i dosta vremena provode sa njima.”
Koji su Vam najradosniji događaji u životu?
“Rođenje djece. Ja sam se ostvarila majka poprilično kasno. Mi smo dugo čekali prvog dječaka Vuka i mogu vam reći da ta spoznaja da ćete da dobijete djete, da postanete majka je nešto nevjerovatno i taj prvi susret sa njim …To je naš život promijenilo iz korijena, na bolje naravno. Onda smo spoznali šta znači biti roditelj i što znači biti majka i koja je to ljubav koja nema mjeru. Ali, to je u stvari, kako je jedna moja prijateljica rekla najveći strah i najveća sreća istovremeno. Potom je stigao drugi dječak, naš Luka, oni su zaista dva različita svijeta. Luka je onako, da kažem poprilično orijentisan ka knjigama i izučavanju prirode, dok je Luka mnogo aktivniji, življi dječak, njega interesuju razni alati, mašine, poprilično klasičan dječak.”
Koji Vam je najtužniji događaj?
“Gubitak oca.”
Koje filmove i serije volite, koji Vam je omiljeni žanr?
“Moram priznati da sam ranije mnogo više gledala televiziju. Imala sam svoje redovne rituale, kada su serije u pitanju, to su bili sitkomi, međutim onog momenta kad su momci stigli naš daljinski je uglavnom orijentisan ka crtanim filmovima. Tako da mi ne gledamo ni informativne programe, ni filmove, ni serije, sada idemo u bioskop. Nešto što sam posljednje gledala bili su Štrumfovi, tako da zaista ne mogu posljednjih pet- šest godina reći da sam pogledala neki dobar film. Svakako, volim da gledam filmove, evo sad ste mi zaista dali za zadatak da nađem vrijeme da pogledam neki film. Sada sam usmjerena ka čitanju.”
Koliko vremena provodite na društvenim mrežama, čitate li vijesti na portalima ili u novinama?
“Ujutru uz kafu se pročitaju novine, pogledaju te najnovije informacije, ali da sad poprilično vremena posvjećujem društvenim mrežama, ne. Zaista i nemam vremena, tako da je to ujutru ili uveče kad se sve smiri, pripremamo se za sljedeći novi dan onda možda da se otvori pošta ili pročitaju novine, to praktikujem. Novine volim da čitam. Ja sam odrasla u porodici gdje se svako ujutro išlo po hljeb, novine i mlijeko. Moj otac je imao praksu da redovno čita i moja majka i dan danas. Naravno tu je i Politikin zabavnik koji se kupuje, ne znam koliko godina, ne smijem ni da kažem (smijeh). Tu je i mali zabavnik koji čitamo djeci.”
Koje jezike govorite?
“Engleski i italijanski. Ja engleski jako dobro govorim. Ja sam doktorsku disertaciju napisala i odbranila na engleskom jeziku pred Međunarodnom komisijom ovdje u Banjaluci. Tu su bili profesor Calarisa Gustafsson iz Švedskog univerziteta poljoprivrednih nauka, profesor Henrik Flehovski direktor Federalnog poljoprivrednog instituta iz Njemačke, profesorca Ivanovska iz poljoprivrednog fakulteta iz Skoplja. Kada sam ja zapravo radila, šta je bila motivacija, moja profesorca, moj mentor je predložila da napišem na engleskom jeziku jer ja sa od malih nogu imala sam dobru podlogu i tu nastavnicu koja mi je otvorila taj jezik i želju i ljubav da ga učim. Kažem, odabrala sam i disertaciju i napisala na engleskom. Italijanski je moja ljubav. Ja kad sam završila fakultet bila sam bez posla, i moj suprug takođe. Diplomci bez posla, mi smo vrijeme iskoristili da se upišemo na kurs italijanskog jezika koji je držala Snježana Glišić, jedna divna žena koja nam je nekako i Italiju i italijansku kuhinju između ostalog tada približila i to je ostalo kao nešto što nisam do kraja savladala, ali mogu da se sporazumijem i čitam i govorim. Mogu vam reći lijepo je kada otputujete negdje i kada se nekom obratite na njegovom maternjem jeziku.”
Da li je posao kojim se trenutno bavite oduvijek bila Vaša želja?
“Znate, možda dok su se moji drugari igrali nekim stvarima, ja sam proučavala biljke. Sakupljala sam ljekovite biljke, tada nisam ni znala šta su. Sakupljala sam šumske plodove. Recimo, ja u slobodno vrijeme ljeti šta radim? Skupim gljive, šumske gljive. I tu ljubav prema prirodi, pored, kažem vam, okruženja, usadila mi je moja majka.
Ona je neko ko voli prirodu i zajedno smo sakupljale šumske jagode, šumske plodove i gljive u tom periodu godine. I od tog perioda ja sam završila srednju medicinsku školu i nekako se očekivalo da nastavim tim putem. Međutim, ja sam se u posljednjem trenutku predomislila da upišem poljoprivredu, diplomirala na Poljoprivrednom fakultetu i tada su bili aktuelni neki međunarodni projekti preko kojih sam ja otputovala prvi put u inostranstvo prije 20 godina.
Radila sam na jednoj metodi – to su molekularni markeri u genetici i molekularnoj biologiji, koji su važni za identifikaciju biljaka. To sam radila u Švedskoj na njihovom poljoprivrednom univerzitetu. Evo, već 20 godina sam u nauci. Prošla sam sve faze, što se kaže, od mladog istraživača, istraživača-višeg saradnika, naučnog saradnika do višeg naučnog saradnika.
Ostao je taj posljednji stepen, a angažovana sam i na Poljoprivrednom fakultetu. Zapravo, od početka radim u Institutu za genetičke resurse Univerziteta u Banjaluci, a uporedo s tim izvodim nastavu na Poljoprivrednom fakultetu u dvije naučne oblasti: poljoprivredna biotehnologija i biotehnologija hrane, kao i očuvanje genetičkih resursa.
Zaista, pored rada u laboratoriji, istraživanja i rada sa studentima, to je jedan multidisciplinaran posao koji ispunjava i nadahnjuje. To je posao u kojem vam svakog dana nešto novo padne na pamet. U razgovoru sa drugim istraživačima i naučnicima dolazite do novih ideja, novih saznanja i novih otkrića.
Evo, ja sam prošle godine zajedno sa svojim timom prvi put proizvela krompir u epruveti i to je nešto što je izazvalo veliko interesovanje javnosti. Moram reći da naučnici svoje rezultate često čuvaju i saopštavaju kroz naučne radove, ali smo se uvjerili da to ne treba da bude jedini način. Važno je informisati javnost o tome šta radite. Nakon toga smo napravili izuzetne iskorake. Ljudi su pitali: šta je to, da li je to neki GMO? Dolazili su u našu laboratoriju i, kada su vidjeli kako sve radimo, bili su oduševljeni. Evo, ove godine imamo jedan veliki projekat gdje za njih proizvodimo taj krompir u laboratoriji. Kada dođe vrijeme, iznijećemo ga na glamočko polje pa ćemo vidjeti razlike u kvalitetu, kao i uticaj na ukupnu privredu Republike Srpske.
Vidim veliku strast u ovom poslu.”
Da sada birate neki drugi posao koji bi to bio?
“Vjerovatno bih imala neki restoran i kuvala. Ipak, ovo sam ja. Kuvanje je možda nešto sporedno ili sekundarno, ali ovo je zaista moj život.
Kada govorimo o ovom poslu na ovim prostorima – da li se može raditi? Naravno da može. Ako pogledamo statistike, nemoguće je porediti nas sa razvijenijim zemljama koje imaju izuzetno visoka izdvajanja za nauku. U svijetu se izdvaja oko 3% BDP-a za razvoj i inovacije. Kod nas to nije na tom nivou, ali se nadam da će u budućnosti biti, jer bez nauke nema razvoja.
Bez novih saznanja, novih tehnologija i inovativnih metoda ne možemo naprijed. Nalazimo se u 2026. godini. Svjetska organizacija za hranu i poljoprivredu predviđa da će nas biti devet milijardi do 2050. godine. Kako nahraniti sav taj svijet? Ne možemo povećati površinu zemlje, ali možemo unaprijediti proizvodnju. Imamo prirodna bogatstva i biodiverzitet u Republici Srpskoj. Postoje naučnoistraživački instituti, postoji mlad i školovan kadar. Sve kolege su bile u inostranstvu, učile metode i usavršavale se. Ja sam dio doktorata završila u Švedskoj, a na magistarskim studijama sam bila u Rusiji, u Vavilovom institute. Dakle, morate otići vani, naučiti nove metode i donijeti ih u svoje uslove, u svoje laboratorije i istraživačke timove da biste unaprijedili proizvodnju. Bez inovativnih primjena u poljoprivredi i proizvodnji hrane ne možemo naprijed. Moramo povećati prinos i kvalitet hrane.
Imamo uslove i predispozicije. Republika Srpska spada u područja bogata biodiverzitetom i genetičkim resursima. Ja se posebno zalažem za očuvanje genetičkih resursa – to je moj posao i nešto što treba dodatno zakonski zaštititi. Kod nas ima uslova, ali uvijek može bolje. Izdvajanja treba da budu veća. Naš kadar je spreman da putuje i da se usavršava. Naše institucije možda nemaju kapacitete kao u inostranstvu, ali su dobre.”
Gdje biste voljeli živjeti, a da to nije Banjaluka?
“Ja sam nekako uvijek orijentisana ka jugu, ali moram vam reći da sam, boraveći jedan period života u Skandinaviji i usavršavajući se tamo, sada, možda baš u ovim godinama kada imam djecu, počela drugačije da razmišljam. Moj odgovor možda nije upečatljiv – svi nekako teže jugu, toplijim krajevima – ali je, recimo, njihov sistem života za odrastanje djece izuzetno interesantan.
Ja sam iz Banjaluke i nikada se ne bih odselila. To je nešto što je za mene sigurno. Sjećam se da me je moja profesorka Gustav pitala: „Pa dobro, gdje ti toliko žuriš?“ Kada sam završavala doktorat, ponudila mi je postdoktorsku stipendiju. Ja sam rekla: „Ne, ne.“ Bila je pomalo skeptična zbog svih dešavanja u proteklim decenijama. Međutim, kada je došla ovdje, i prije i poslije odbrane moje disertacije, rekla je: „Sada razumijem zašto si mi dala takav odgovor.“
Moje opredjeljenje i moja životna priča su definitivno Republika Srpska i Banjaluka. Ali ako me pitate o stilu života, posebno iz ugla roditelja, onda je to skandinavski način života.
Znate kako, ja sam relativno starija prvorotka i sada se družim sa ženama koje su dosta mlađe od mene, a imaju djecu sličnog uzrasta. Kada sam se školovala u Skandinaviji i vidjela neke stvari, to mi je tada bilo neobično, čak i šokantno. Recimo, vidite bebu od pet mjeseci u kolicima, napolju, u maju, kada je kod nas još hladno.
Međutim, kasnije sam shvatila, i kroz čitanje literature – trenutno čitam knjigu o skandinavskom odgoju djece – koliko je to zapravo korisno za razvoj imuniteta. Moram da spomenem i lični primjer: moj sin je imao šest mjeseci, bila je duboka jesen, ja sam ga obukla u skafander i izvela u šetnju. Svi su govorili da će se razboljeti, dobiti temperaturu. A zapravo, u kući je pretoplo, dok mu je svjež vazduh izuzetno prijao. Tu sam shvatila razliku.
Tamo je djeci mnogo toga dopušteno. Kod nas često branimo djeci da se prljaju, da dodiruju zemlju ili životinje. A zapravo, imunitet, sloboda i samostalnost razvijaju se upravo kroz kontakt sa prirodom – sa zemljom, vodom, okruženjem. Nekad će se prehladiti, ali to je dio procesa. Hladnoća nije neprijatelj.
Taj sistem odgoja, ta jednostavnost života, zaista su vrijedni pažnje. Naravno, Skandinavci su možda hladniji i nisu tako otvoreni i srdačni kao mi, ali kada govorim o odgoju djece, mislim isključivo na njihov pristup prirodi i boravku na otvorenom
Djeca tamo provode vrijeme napolju i zimi. Postoje čak i vrtići na otvorenom, gdje djeca spavaju u kolicima dok pada snijeg. Svjež vazduh je zdrav, priroda je zdrava. Ne treba da se plašimo ni životinja, ni trave, ni zemlje. Mislim da smo se mi danas prilično udaljili od prirode. Ne kažem da treba da živimo kao nekada, ali djeca bi trebalo da odrastaju u kontaktu s prirodom, sa drugom djecom i životinjama. Trudim se da i svoju djecu učim tome – da se isprljaju, da pokidaju patike, da budu što više napolju, na suncu i svježem vazduhu.
Recimo, mnogi se čude što se moja djeca kupaju u Vrbasu iako su mala. Ali to je za mene potpuno prirodno. Priroda nam daje ono najbolje i treba to da koristimo, posebno kada je riječ o odrastanju djece koja su danas, nažalost, previše izložena ekranima. Već sada vidimo posljedice, a šta će biti u budućnosti, to zaista zabrinjava.
Često vidim da se maloj djeci već u najranijem uzrastu daju telefoni ili tableti da bi bila mirna. To mi je potpuno neprihvatljivo. Kod nas se često pretjeruje i u zaštiti – dijete je pretoplo obučeno, ne može ni da se pomjeri.
Ja sam u tom smislu fleksibilnija. Kroz vlastito iskustvo sam shvatila koliko je važno pustiti dijete da padne, da se isprlja, da nauči kroz iskustvo. Naravno, uz mjeru i pažnju, ali bez pretjeranog straha.
To je nešto što i ja, i moja porodica, nastojimo da primijenimo u svakodnevnom životu.”
Između politike, laboratorije i porodičnog doma, između nauke i prirode, Mirela Kajkut Zeljković gradi život po sopstvenoj mjeri – posvećen i smislen. U njenoj priči nema velikih riječi ni nametnutih poruka, ali ima onoga što danas često nedostaje – ravnoteže, istrajnosti i jasnih vrijednosti.
Novinar: Marijana Bogdanović
