Autor: m88bogdanovic

Garavice su mjesto gdje su ideološka ostrašćenost NDH i mržnja prema svemu što je srpsko ubile više od 12.000 hiljada nedužnih ljudi – djece, žena, staraca, čija je mučenička smrt decenijama tišinom sistematski gušena, izjavio je Srni predsjednik Republike Srpske Siniša Karan.

“Danas se navršava 85 godina od jednog od najtežih zločina počinjenih nad srpskim narodom u Drugom svjetskom ratu, masovnog stradanja u Garavicama kod Bihaća, gdje je ustaški režim NDH za nekoliko sedmica ubio oko 12.000 srpskih civila, među kojima je bio veliki broj djece”, rekao je Karan za Srnu povodom obilježavanja 85 godina od stravičnog zločina nad Srbima u Garavicama kod Bihaća.

On je ukazao da je njihova jedina krivica bila to što su Srbi i opsesivna mržnja pripadnika ustaških formacija da etnički očiste ove prostore od srpskog stanovništva, misleći da spaljivanjem leševa i stavljanjem u kreč mogu da izbrišu svaki trag srpskog postojanja.

“Ugasili su ognjišta, izbrisali sa lica zemlje kompletna sela, ali nikada niko nije uspio da ugasi slavsku svijeću. Ostali smo i opstali uprkos svim zločinima koje su nad nama činili i danas imamo svoju otadžbinu Republiku Srpsku u čast svih naših predaka koji su stradali mučeničkom smrću, ali nisu htjeli da se pokore raznim zločincima i okupatorima”, istakao je Karan.

Sprovođenje organizovanog zaborava nad stratištem u Garavicama, ali i mnogim drugim srpskim stratištima koje je uslijedilo nakon Drugog svjetskog rata, istakao je Karan, nije bilo samo pitanje skrivanja činjenica, već smišljen pokušaj brisanja identiteta i kolektivnog pamćenja žrtava.

“Danas, pravo na sjećanje na Garavice nije čin revanšizma ili političke manipulacije, već civilizacijska i moralna obaveza prema žrtvama i budućim generacijama. Ne smijemo dozvoliti da ih ponovo zaboravom ubijamo, jer istina, ma koliko bila bolna, jedini je siguran temelj za istinsko suočavanje sa prošlošću i patnjama kroz koji je prošao srpski narod u 20. vijeku”, naglasio je Karan.

On je ukazao da tragedije i stradalništva zasnovana na mržnji prema srpskom narodu i negiranju njihovog stradanja ne mogu i neće biti osnova za dalju budućnost.

“Predugo su zločini nad Srbima bili prećutkivani i uklopljeni u opštu priču o žrtvama fašizma bez jasnog imenovanja ko su bili žrtve, a ko počinioci. Ne možemo i nećemo sebi dozvoliti da zaboravimo prošlost, svoje pretke koji su stradali mučeničkom smrću u Garavicama, Jasenovcu, Kozari, Jadovnu, Prebilovcima i onim jamama i masovnim grobnicama o kojima se ćutalo. Da se tada nije krila istina o srpskom stradanju, ne bi nam se dogodilo etničko čišćenje u Sarajevu i sarajevski egzodus, strahote u Podrinju, srpskoj Krajini”, naglasio je Karan.

On je ocijenio da danas i ubuduće moramo uporno govoriti da je nad srpskim narodom u NDH počinjen genocid što je potvrđeno brojnim dokazima, svjedočenjima preživjelih i naučnim istraživanjima.

“Dužni smo da sjećanje na Garavice, kao i na Jasenovac, Jadovno i druga stratišta, sačuvamo od zaborava iz poštovanja prema stradalima i kao opomenu budućim generacijama da se takvo zlo nikada više ne ponovi. Iako smo svjedoci pokušaja revizije istorije i pokušaja da se umanji broj srpskih žrtava nećemo dozvoliti da se prikrije istina”, istakao je Karan.

On je dodao da će Republika Srpska i njene institucije insistirati na njegovanju kulture sjećanja, ali ne da bi se svetili, ne iz mržnje, već radi istine, naših potomaka i njihove svijetle budućnosti.

Predsjednik Miilorad Dodik izjavio je za Srnu da je najveći poraz čovječanstva mučenje i ubistvo djece, a jedan takav poraz je svirepo ubistvo 12-godišnjeg Slobodana Stojanovića, dječaka koji nije znao za rat i mržnju, ali je život izgubio od najgorih krvnika.

“Slobodan je bio dječak čije je djetinjstvo prekinuto na početku građanskog rata u BiH, u ljeto 1992. godine, jednim sasvim običnim, ali kobnim povratkom iz izbjeglištva kući po svog psa. Bio je dijete kao i sva druga djeca koji je volio životinje i nije imao nikakve veze sa ratnim sukobima, dijete koje je na život gledalo drugačijim očima, punim ljubavi, nade i vjere, ali su monsturmi sve to ugasili i krvlju ispisali najteže stranice njegove kratke biografije”, istakao je Dodik.

Svako dijete ima pravo na mir, osmijeh, igru i budućnost, rekao je Dodik, ali Slobodan očito voljom neljudi i krvnika nije imao na to pravo i njegovo do tada bezbrižno djetinjstvo nasilno je prekinuto rukom monstruma, i što je još poraznije rukom žene monstruma Elfete Veseli.

Umjesto zagrljaja svog psa, kaže Dodik, Slobodana je dočekalo svirepo mučenje, nož, bol i okrutna smrt.

“Slobodan nije bio vojnik, nije nosio oružje, nije predstavljao prijetnju nikome. Bio je dijete, simbol nevinosti, nade i budućnosti. Upravo zato njegovo stradanje predstavlja jedan od najstrašnijih zločina počinjenih nad srpskom djecom tokom proteklog rata”, naglasio je Dodik za Srnu povodom obilježavanja 34 godine od svirepog ubistva dječaka Slobodana Stojanovića.

On je istakao da bi Slobodan danas bio zreo čovjek, imao porodicu, živio i radio slobodno u svojoj Republici Srpskoj, ali monstrumi su mu odredili drugačiju sudbinu.

“Slobodanova sudbina ostaje jedno od najpotresnijih svjedočanstava stradanja nevine djece i trajni podsjetnik da krvnici ne biraju žrtve. Samo jedno im je bilo važno – jedan Srbin manje”, istakao je Dodik.

On je dodao da je njegova nevina dječija duša ugašena na najsvirepiji način, ostavljajući iza sebe bol i tugu koje traju i trajaće zauvijek.

Dodik je rekao da je obaveza svih nas da njegovo ime izgovaramo sa posebnim pijetetom i da čuvamo istinu od zaborava, a njegove mučitelje i ubicu neka progoni nevini dječiji pogled pun ljubavi ne samo za ljude već i za životinje.

“Ime Slobodana Stojanovića je simbol stradalništva i nevinosti. Danas, poruke povodom ovog svirepog zločina nose u sebi tugu za jednim tek započetim životom, prekinutim djetinjstvom i ugašenim nevinim i čistim osmijehom, ali i poruku o važnosti čuvanja uspomene na svaku našu nevinu žrtvu, posebno dječiju zarad naše i budućnosti sve druge djece u našoj Republici Srpskoj”, poručio je Dodik.

Haris Adilović, jedan od dvojice preživjelih planinara, govorio je za ruske medije i kazao da je tragedija na Elbrusu u kojoj je život izgubilo njegovih pet kolega posljedica pogrešne vremenske prognoze, a ne nedostatka pripremljenosti grupe.

On je istakao da je tim bio dobro obučen, ali da su se vremenski uslovi pokazali težim nego što se očekivalo.

Prema pisanju ruskih medija, a kako je kazao Adilović, poteškoće su se javile od početka uspona. U početnoj fazi jedan od učesnika je počeo da se smrzava, što je navelo jedan tim da se okrene.

Grupa odustala od uspona nakon pogoršanja uslova

“Drugi tim je nastavio penjanje, ali poslije oko 100-150 metara, i mi smo odlučili da odustanemo od penjanja. Kada smo osigurali konopce na jednom dijelu rute i popeli se više, vidjeli smo da je situacija na vrhu još gora. Odlučili smo da se vratimo”, rekao je on.

Adilović je napomenuo da su svi članovi tima iskusni i da se dobro poznaju.

“Dakle, nije se radilo o nedostatku pripremljenosti. Mislim da je glavni razlog bila pogrešna vremenska prognoza”, rekao je on, prenose iz.ru.

Podsjećamo, petoro planinara iz Zenice poginulo je u subotu, 25. jula, tokom uspona na planinu Elbrus u Rusiji, dok su samo dvije osobe, iz grupe koja je krenula osvojiti ovaj vrh, preživjele.

Živote su izgubili Meliha Čaušević, Alma i Denis Okanović, Almir Krivdić i Nermin Talam. Dvoje od njih su bili članovi Gorske službe spašavanja Zenica, a troje članovi Planinarskog društva “Vedro”. Preživjeli su Haris Adilović i Kemal Vidimlić.

Naime, kako su javili u nedjelju ruski mediji, planinari su ostali zarobljeni na nadmorskoj visini od približno 5.100 metara.

U potragu za njima bilo je uključeno 16 spasilaca, međutim, u jednom trenutku evakuacija tijela je morala biti obustavljena zbog lošeg vremena.

Vrijeme se brzo promijenilo

Prema pisanju ruskih medija, iako su vremenski uslovi u početku uspona bili povoljni, situacija se ubrzo promijenila. Vjetar je dostizao brzinu od 45 kilometara na sat, a kasnije je pojačao na oko 70 kilometara na sat, što je dodatno otežalo boravak na planini.

Ruski Istražni komitet za Kabardino-Balkariju saopštio je da je jedan od alpinista uspio sići i prijaviti kako je dvojici članova grupe pozlilo na visini od oko 5.100 metara.

Nekoliko dana prije tragedije, jedan od stradalih na svom Facebook profilu objavio je fotografiju na kojoj se nalaze članovi ove grupe uz opis: “Hiljade kilometara iza nas, jedan vrh ispred nas i samo jedan san. Korak po korak, sve do krova Evrope”.