Profesor ustavnog prava Siniša Karan izjavio je Srni da je suštinski važna istina da BiH nema svoju imovinu i da sva prirodna i javna dobra koja se nalaze na teritoriji entiteta isključivo njima i pripadaju.
U kontekstu osporavanja Zakona o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcionisanje javne vlasti, Karan je naglasio da se ovim zakonom reguliše svojina na nepokretnoj imovini koja služi kao sredstvo vršenja i sprovođenja javne vlasti, a koju koriste subjekti koji vrše tu vlast od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i nepokretna imovina koja se smatra vlasništvom subjekata javne vlasti po sili zakona svojina je tih subjekata.
“Prema tome, BiH ima imovinu na korištenju i raspolaganju na teritoriji Republike Srpske samo onoliko koliko joj Srpska ustupi”, pojasnio je Karan.
On je rekao da sve aktivnosti bošnjačke političke elite, u saradnji sa destruktivnim dijelom međunarodne zajednice iznova po ko zna koji put, pokreću novi talas pritisaka da se svim sredstvima dođe do uknjižavanja imovine u korist BiH.
“I mi po ko zna koji put njima ponavljamo: BiH nema imovinu! Ima je samo onoliko na korištenju i raspolaganju na teritoriji Republike Srpske koliko joj Srpska ustupi”, naveo je Karan.
Prije svega, istakao je on, treba reći da je Republika Srpska u procesu stvaranja novonastale državne zajednice BiH, unijela svoj ukupni državnopravni, ali i kapacitet svoje imovine.
“U kontekstu prijetnji Ustavnim sudom BiH, pitanje imovine, odnosno državne imovine nije ustavno pitanje, niti je to nadležnost Ustavnog suda. Ustavni sud ima jedino nadležnost da odlučuje u ustavnim sporovima”, ukazao je profesor ustavnog prava.
On je podsjetio da je u osnovi sporova u prethodnim predmetima – Odluka visokog predstavnika kojom se donosi Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH /2005. godina/, Odluka Ustavnog suda BiH broj 1/11 od 13. jula 2012. kojom se ispitivalo da li je Republika Srpska imala ustavnu nadležnost da donese Zakon o statusu državne imovine koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske i pod zabranom je raspolaganja, Odluka Ustavnog suda BiH broj U 8/19 od 6. februara 2020. godine /poljoprivredno zemljište/, Odluka Ustavnog suda BiH broj U 9/19 od 6. februara 2020. godine /unutrašnje vode/ – bilo pitanje da li imovina koju uređuju imovinski zakoni Republike Srpske predstavlja državnu imovinu i da li je samo BiH nivo može regulisati.
Prema njegovim riječima, Odluka U-1/11 u velikoj mjeri se oslanja na Sporazum o pitanjima sukcesije bivših jugoslovenskih država iz 2001. godine. Međutim, Sporazum o sukcesiji potpuno je irelevantan za pitanje podjele državne imovine između entiteta i BiH.
Međutim, dodao je on, Ustav ni na koji način ne upućuje na to šta se smatra državnom imovinom. “‘Državna imovina'” se ne pominje uopšte, ni tim ni bilo kojim drugim nazivom. Dakle, ne postoji ustavni osnov za utvrđivanje da li je predmetna imovina državna imovina, pa prema tome Ustavni sud nema i nije ni imao nadležnost da odlučuje o ovom pitanju”, istakao je Karan.
Ustavnom sudu, podsjetio je on, nikada nije data ni nadležnost ni ovlašćenje da odlučuje šta jeste, a šta nije “javno dobro”, a tvrdnja Suda da ima takvo pravo jeste neustavan pokušaj preuzimanja ovlašćenja zakonodavne vlasti.
On je ocijenio da je posebno opasno što se Ustavni sud smatra nadležnim da utvrđuje da li je neka imovina državna.
“Naglašavamo ključnu odrednicu definisanu Ustavom BiH koja govori da državna imovina spada u nadležnost entiteta /generalna klauzula ili presumpcija nadležnosti u korist entiteta/ kao ključno obilježje federalnog principa podjele nadležnosti u svakoj složenoj državi u svijetu pa tako i u BiH.
Među nabrojanim pitanjima koje spadaju u nadležnost institucija BiH ne nalazi se nijedno koje ukazuje na nadležnost nad državnom imovinom. Pošto ovlašćenje nad državnom imovinom nije Ustavom izričito dato institucijama na nivou BiH, u skladu sa članom III(3), nadležnost nad državnom imovinom pripada entitetima”, ponovio je Karan.
On je naglasio da bi institucije BiH mogle eventualno imati u vlasništvu imovinu koja se koristi prevashodno za funkcije i ovlašćenja koja Ustav izričito daje nivou BiH, po ovlašćenju entiteta.
“I neki drugi aneksi govore u prilog ovoj tvrdnji. Aneks 9 Dejtonskog sporazuma je sporazum Republike Srpske i Federacije BiH o osnivanju javnog transportnog preduzeća radi organizovanja i rada saobraćajnih kapaciteta, kao što su putevi, željezničke pruge i luke, na njihovu obostranu korist.
Aneks 8 Dejtonskog sporazuma uređuje formiranje zajedničke međuentitetske komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, čiji je mandat utvrđivanje kao nacionalnog spomenika pokretne i nepokretne imovine od velikog značaja za grupu ljudi sa zajedničkim kulturnim, istorijskim vjerskim i etničkim naslijeđem, kao što su spomenici arhitekture, umjetnosti ili istorije, arheološka nalazišta, grupe građevina i groblja“, pojasnio je profesor Karan.
On je podsjetio da se u Aneksu 8 kaže: “Entitet na čijoj teritoriji se imovina nalazi, (a) nastojaće da preduzme odgovarajuće pravne, naučne, tehničke, administrativne i finansijske mjere potrebne radi zaštite, konzerviranja, prezentacije i sanacije imovine, i (b) suzdržaće se od bilo kakvih namjernih mjera koje bi mogle oštetiti imovinu”.
“Dakle, Aneks 8 Dejtonskog sporazuma jasno predviđa da entiteti imaju isključivu nadležnost nad pitanjima koja se tiču imovine. Postdejtonska praksa svih relevantnih aktera u BiH pokazuje da se podrazumijeva da državna imovina pripada entitetima. Međunarodna zajednica uvažila je i podržala uspostavljeno zakonodavstvo i praksu. Međutim, visoki predstavnik i određeni članovi Savjeta za sprovođenje mira /PIK/ kasnije su promijenili svoj stav da bi udovoljili ambicijama vodećih bošnjačkih političkih stranaka”, naglasio je Karan.
Prije svega, dodao je on, to su zakoni koje je donijela Parlamentarna skupština BiH koji dokazuju shvatanje da državna imovina pripada entitetima.
“Godine 1998. odlukom visokog predstavnika donesen je Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH /zakon o privatizaciji/. Dana 19. jula 1999. godine, Parlamentarna skupština BiH usvaja isti okvirni zakon. Bitne odredbe ovog zakona glase: Stoga, Parlamentarna skupština BiH donosi ovaj zakon izričito priznajući pravo entiteta da privatizuje preduzeća i banke smještene na njegovoj teritoriji, a koja nisu u privatnom vlasništvu, i da mu pripadnu prihodi koji se time ostvare u skladu sa propisima koje usvaja parlament entiteta“, rekao je Karan.
On je dodao da je 2007. Ustavni sud BiH podržao ustavnost odredbi navedenog Zakona o privatizaciji i tom prilikom Ustavni sud odbacuje tvrdnje da Zakon o privatizaciji, uvažavajući pravo entiteta da privatizuju imovinu na svojoj teritoriji, krši svojinska prava BiH.
“U konačnom smatramo da je ovo iznova pokušaj preoblikovanja multietnički složenog, federalnog oblika državnog uređenja BiH u pravcu unitarizacije kroz proces majorizacije. I građanin (Kristijan) Šmit se nameće silom kao i svi prethodni visoki predstavnici kod kojih je razlika bila samo u tome ko je od njih više uspio da nametne svojih neustavnih i antidejtonskih odluka.
Neustavna transformacija ustavne strukture BiH vodi se već 27 godina, a prenos nadležnosti vodi ka njihovom cilju – unitarnoj BiH. To je eksperiment koji neće uspjeti, jer rade protiv Ustava i Dejtonskog sporazuma, te protiv volje konstitutivnih naroda”, poručio je Karan u izjavi za Srnu.
