Ne postoji siguran glas na izborima. Postoji samo siguran glas operskog pjevača. To se u stručnoj literaturi zove bazno biračko tijelo, koje je uvijek uz vas, ali ono je veoma osjetljivo. Politička scena je zarazno promjenjiva.
Pogledajte Demokratsku stranku koja je doskora bila ubjedljivo najjača stranka na srpskim prostorima, ona sada ne može da pređe cenzus. Ovdje kada ne iskoristite šansu, rijetko ko dobije drugu.
To u intervjuu za Srpskainfo kaže Milan Stevanović Piksel, stručnjak za političke kampanje, trenutno šef Centra za edukaciju Srpske napredne stranke.
Sa Stevanovićem smo razgovarali povodom početka predizborne kampanje u Republici Srpskoj i BiH.
Radili ste mnoge kampanje u regionu. Koliko je predizborna kampanja u RS slična onoj u Srbiji? Postoje li neke razlike u pristupu?
Ima razlike čak i u dijelovima Srbije, i to u temama. Ne razmišlja isto neko u malom mjestu i neko ko je u velikom gradu. Različit im je doživljaj politike, a pogotovo u različitim državama. Možda je tema nacionalizma u Crnoj Gori još dominantna, u Srbiji vjerovatno nije. Ili u Vojvodini gdje je sve slično, ali malo sporije. Ali, ne vidim neku veliku razliku osim što su u RS dominantan način komunikacije sa biračima bili šatori, šatre. Mislim da su one zastarjele, da tu govore svoji svojima, dosta je skupo. Vidio sam da postoji ekipa koja ide na sve te događaje zato što je besplatno i praktično sami sebe uvjeravate da imate ljude oko sebe. A, ideja je da vas vide i oni koji ne žele da vas vide. Nećete pobijediti ako vas ne vide i ne čuju.
Od vas svi očekuju odgovor na pitanje kako pobijediti na izborima. Kada izdvojite ključne stvari, šta im kažete?
Ako je u pitanju kandidat, mora prvo da nauči svoju ličnu poruku u kojoj se nalaze razlozi zašto da se baš njemu da glas. Druga stvar, da nađe kanal komunikacije prema biračima. Definicija svake kampanje je prenos poruke biračkom tijelu. U praskozorje kampanje pravi se poruka u kojoj se nalaze razlozi zašto da ja baš tom kandidatu dam glas, njegove vrline. Kada nauči tu poruku, kada postane njegova poruka, kada je dobro izvježba, onda shodno svemu tome treba da nađe najbolji kanal komunikacije, kako da tu poruku prenese. Po meni, to je živa riječ. Kampanja od vrata do vrata ili na štandovima. Postoje jednosmjerni kanali komunikacije, kao što su bilbordi ili plakati, i dvosmjerni kanali. Oni dvosmjerni su teži za realizaciju, ali su efikasniji.
Ali, ne mogu da se isključe ni jednosmjerni?
Naravno. Kanal komunikacije birate na osnovu stranke, na osnovu kandidata, biračkog tijela, logistike. Postoje četiri resursa kampanje: logistika, novac, vrijeme i ljudi. Uvijek moraš da imaš određenu količinu novca; međutim, ljudi su najvažniji resursi svake kampanje. To tvrdim iz mog iskustva, a imam više od 35 kampanja u nogama ili u glavi.
Da li je poruka kandidata isto što i tema za izbore? Koliko je nametanje svoje teme zaista presudno za uspjeh?
To je druga stvar. Nametanje teme se radi u predkampanjskom periodu, gdje stranka ili kandidat koji je jak na tim mjestima nameće upravo to. Na primjer, ako je neki ministar inostranih poslova uspio da uradi nešto diplomatski, on će da gura tu temu, da je ona dominantna za birače, da bi ih pripremio za kampanju. Ili to stranka radi, ona koja je na vlasti. Ako se, na primjer, povećava izvoz, ona će da plaća navodno nezavisne članke koji govore koliko je to dobro za državu. I tako nameće temu u kojoj je ona jaka. Drugi par rukava je kada govorimo o kandidatu, da nađemo njegove vrline, ali jeste sve na neki način povezano.
Da li je tačna parcepcija da glasači više vole da slušaju o nekim zapaljivim nacionalnim temama nego o socijali, ekonomiji, platama?
Mislim sve manje. Ljudi više gledaju ono što je realno, zato što ne žive od zapaljivih govora nego od racionalnih govora koji nam donose strane investicije, koje zaustavljaju odlazak ljudi. Mislim da je taj trend sve manji.
Kod nas postoji fama o tome da su marketinške agencije koje rade za određene stranke gotovo presudne za uspjeh na izborima. Koliko je to tačno?
To je njihova percepcija, tih agencija. Oni se bave marketingom, pa rade marketing i za sebe. Ja se ne slažem s tim, nikada nisam volio da imam neku eksternu agenciju, osim kada radim medija planove. Onda treba da imam nekog stručnjaka koji zna šta se kada gleda, u kojoj emisiji, da ne trošimo pare. Što se ostalog tiče, uvijek sam bio protiv toga da dođe neko sa strane. Za nas koji smo tu, to je nama život, a njima je to samo jedan klijet više ili manje. Neki put sam morao da radim s marketinškom agencijom i veoma sam loša iskustva imao. Oni uopšte nisu došli do suštine biračkog tijela. Mislim da stranka treba da ima unutarmarketinški tim, koji osjeća damar kampanje, stranke i biračkog tijela, a ne neka eksterna agencija kojoj će to biti tezga, koja možda nema neko veliko iskustvo i sada mora da uđe u problematiku i način razmišljanja stranke, u to kakvo je biračko tijelo, kakvi su kandidati…
Imamo upliv u politiku mnogo novih imena, od kojih neki imaju lično materijalno bogatstvo. Koliko su u tom smislu povezani novac i politika, odnosno da li im novac garantuje uspjeh?
Ne. Moraju da imaju harizmu. Novac nikad ništa ne garantuje. Bitno je da kandidat ima harizmu, zna šta govori i zna kom biračkom tijelu se obraća. Kada sam vodio kampanju Bogoljubu Kariću, on nije znao sve padeže, ali smo za 28 dana imali 18,23 procenata. Zato što je uhvatio taj segment kojima je to odgovaralo. Nikad vam ne treba 100 odsto biračkog tijela nego samo onaj koji je dovoljan za pobjedu.
Može li se u tih mjesec dana kampanje napraviti neka bitna razlika?
Da. Strahovita kampanja može sve da promijeni. Zadnjih sedam dana je pobijedio Tramp. Kampanja može mnogo da promijeni, iz više razloga. Prvo, što neko može dobro da radi; drugo, neko može da napravi veliku grešku. Da izborni štab napravi grešku koju će drugi da iskoriste. Mislim da bi Ognjen Tadić pobijedio Milorada Dodika da je bio bolji na onom intervjuu, TV duelu. Ja sam vodio tu kampanju, on je bio suviše ubijeđen da je to pravi način. Njegova je koža bila u pitanju, ne moja. To je odlučio da uradi i mislim da je samo zbog toga izgubio.
Generalno, da li ste za TV duele ključnih kandidata?
Da, apsolutno. Neka narod vidi ko je kakav. Onaj koji izbjegava, tu nešto nije u redu. To je tradicija demokratije, to je svuda u svijetu, a kod nas nije baš tako. Mi smo mlada demokratija.
Jednom ste rekli da je onaj ko uđe u politiku prodao dušu đavolu. Šta ste pod tim mislili?
U tom trenutku postajete javna ličnost. Nemate više privatnost, pod lupom ste, doživjećete napade koji su opravdani i koji nisu. To ne može svako. S druge strane, to je najvažniji posao. Evo, bogati idu u politiku, čak i sportisti, glumci. Vlast je veoma moćna, vlast mijenja ljude.
Kako je u opoziciji? Da li dug boravak u opoziciji utiče na percepciju politike?
Ja sam više u životu bio u opoziciji nego u poziciji i više volim da radim kada sam u opoziciji zato što imam perspektivu vlasti ispred sebe. Ako ste dovoljno strpljivi u opoziciji dobićete tačno ono što ste zaslužili. Uvijek će ona strana koja izgubi da se žali da izbori nisu bili fer. Ja ne vjerujem uopšte u te velike izborne krađe.
Kako biste ocijenili javne nastupe naših najistaknutijih političara, recimo lidera stranaka i institucija? U smislu poruka, gestikulacije, harizme, energije?
Pa, šareno. Veoma šareno. Ne volim nikog da kritikujem, to nije moj posao. Moj posao je da vodim kampanje i brinem samo o mom kandidatu. Nikada ne brinem o tome šta drugi rade. Gledam da smo mi u centru pažnje, šta on radi i da li je to u interesu građana i birača. Da govori ono što birači očekuju da čuju. Naravno da se dešava ponekad nešto što je dnevnopolitički interesantno pa morate da odgovorite na to, ali uvijek postoji jedna strategija, disciplina poruke, gdje bi kandidat ili stranka uvijek trebalo da govore razloge zašto glasati za njih. Kada ste tako dosljedni, onda ste politički konzistentni. I tada eho svega toga je da prosječan birač kaže “oni ljudi znaju šta rade”.
Svi govore otprilike isto: s nama ćete živjeti bolje, mi imamo rješenje za vaše probleme… Kako tu birač da zna ko govori realnu stvar?
Veoma teško. Ali, ono što ja pokušavam da uradim, da u poruci stranke za koju radim nađem razloge, ne obećanja, šta je stranka do sada uradila. Tako da garantuje, da daje razloge zašto baš njoj dati glas. Na primjer, daje šansu mladima, konstantno raste, da su njihovi funkcioneri na vlasti nepotkupljivi, da dobro vode ustanove… To su razlozi. Nema tu mnogo ideologije.
Počinje kampanja u RS i BiH, mnogi tvrde da će biti „prljavija“ nego ranije. Šta vi očekujete?
Svi izbori na našim prostorima su „istorijski“ i „veoma prljavi“. Ne znam da li će da bude prljava, to ne zavisi od mene. Ali, znam da u svakoj opštini u RS u koju uđem prva rečenica koju čujem je da su oni specifična opština. Nikada nisam čuo da je neko rekao da su prosječni. I druga rečenica je da imaju ogromne mogućnosti, potencijale koji nisu iskorišteni. Bolestan sam ako te dvije rečenice nisam čuo u prvih pet minuta.
