– Srpske žrtve su po ko zna koji put ponižene od institucija koje bi trebalo da budu sinonim za pravo i pravičnost, a to su Sud i Tužilaštvo BiH. Ovo I ne čudi ukoliko se podsjetimo da ove institucije nisu ustavne kategorije, da su njihove kancelarije u bivšoj kasarni Viktor Bubanj, koja je bila mučilište i logor za Srbe, te da presude još i danas donose sudije koji su presuđivali Srbe i u ratu u montiranim predmetima.
Rekao je ovo u intervjuu za portal Vijesti365 Viktor Nuždić, v.d. direktora Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica.
Nuždić je naglasio da Sud BiH konstantno provlači perfidnu namjeru da se neprocesuiranjem zločina nad Srbima formiraju stavovi o ratu i ratnim dešavanjima devedesetih godina.
Sa Nuždićem smo razgovarali i o metodama borbe Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica protiv „prekrajanjima istorije“, radu Suda BiH i planovima ove institucije Vlade Republike Srpske za naredni period.
Pored Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, ratni zločini počinjeni u BiH za vrijeme tragičnog sukoba od 1992. do 1995. godine procesuirani su i pred Sudom BiH, a Poseban odjel za ratne zločine počeo je sa radom 2005. godine. Koliko je do sada ukupno izrečeno presuda? Od ukupnog broja koliko presuda je izrečeno Srbima, koliko Bošnjacima, a koliko Hrvatima?
NUŽDIĆ: Haški tribunal osudio je 67 Srba na skoro hiljadu godina zatvora (ukupno za teritoriju SFRJ 997,5, a samo za teritoriju BiH 758 godina), te im je pored toga izrekao i sedam doživotnih kazni. Na drugoj strani, prosto je nevjerovatan podatak da je za zločine nad Srbima u Bosni i Hercegovini osuđeno tek tri Bošnjaka i jedan Hrvat i izrečeno im je 45 godina zatvora (36 Bošnjacima i 9 godina Hrvatima). Neshvatljivo je da za zločine nad Srbima u Hrvatskoj Haški tribunal nije izrekao nijednu jedinu kaznu. Za etničko čišćenje i zatiranje cijelog naroda, njegov progon sa vijekovnih ognjišta nije izrečena nijedna kazna. Kaznena politika govori sama za sebe šta je bio cilj ovog suda. Nažalost, sličnu matricu ponašanja preuzelo je i pravosuđe na nivou BiH koje je u svom dosadašnjem radu osudilo 190 Srba na 2.456 godina zatvora, a istovremeno za srpske žrtve osuđeno je 63 lica (49 Bošnjaka i 14 Hrvata) na 457 godina zatvora, što čini tek 13,6 % od ukupno izrečenih kazni od strane Suda BiH.
Ukoliko posmatramo dosadašnji rad Suda BiH na rješavanju sporova u vezi sa ratnim zločinima, u kojoj mjeri ste zadovoljni pokazanim, kako ocijenjujete rad ove pravosudne institucije po tom pitanju?
NUŽDIĆ: Prije svega srpske žrtve su po ko zna koji put ponižene od strane institucija koje bi trebale da budu sinonim za pravo i pravičnost, a to su Sud i Tužilaštvo BiH. Istovremeno, ovo i ne čudi ukoliko se podsjetimo da ove institucije nisu ustavne kategorije, da se njihove kancelarije nalaze u bivšoj kasarni Viktor Bubanj koja je bila mučilište i logor za Srbe, da presude još i danas donose sudije koji su presuđivali Srbe i u ratu u montiranim predmetima… Samim tim i mi kao institucija Republike Srpske smo nezadovoljni i svakodnevno se trudimo da upozorimo javnost o radu, odnosno neradu suda i tužilaštva nadajući se da će se predmeti ratnih zločina osloboditi politizacije i konačno staviti i srpske žrtve u ravnopravan položaj.
Takođe smo i svjesni da je od nekih zločina prošlo i preko 30 godina, te se samim tim, sa ove vremenske distance, ne može govoriti o bilo kakvoj pravdi i pravičnosti. U međuvremenu je veliki broj svjedoka, žrtava, pa i izvršilaca preminuo zbog čega je neizvjesno dalje procesuiranje mnogobrojnih predmeta.
Koliko su podaci o broju presuda za razni zločin, ali i njihovo obrazloženje vjerodostojni, relevantni za stvaranje šire slike o sukobima na ovim prostorima?
NUŽDIĆ: Konstantno se provlači perfidna namjera da se zločini nad Srbima ne procesuiraju, kako bi se kroz presude formirali stavovi o ratu i ratnim dešavanjima devedesetih godina. Stoga je potrebno na sve načine ukazati javnosti šta su presude. One su pojedinačni akti koji se odnose na lice koje je osuđeno, samim tim one su obavezujuće i izvršne u odnosu na lica na koja se odnose. Ne postoji mogućnost da bilo ko sudi narodima. Nažalost, sve više se mogu čuti narativi o presudama kao istorijskim činjenicama, što ni u kom slučaju ne može biti ispravno stajalište, s obzirom na to, a kao što sam i rekao, presude se odnose na osuđena lica. Istovremeno, mnogi zločini nad Srbima nisu procesuirani ili su djelimično procesuirani i samim tim ne možemo prihvatiti ni pomisao da presude kroje istoriju, pogotovo ne u trenutku kada na hiljade srpskih žrtava nisu dobile satisfakciju kroz pravosudne procese.
Mogu li porodice žrtava, ali i Republika Srpska biti zadovoljni dosadašnjim tempom procesuiranju zločina nad Srbima u BiH?
NUŽDIĆ: Naravno da ne. Kao što sam i rekao porodice srpskih žrtava se iznova i iznova ponižavaju. Ilustracije radi, pomenuću ratni zločin u Jošanici, selu u opštini Foča. Zločin je izvršen 19.12.1992. godine u trenutku dok su mještani proslavljali krsnu slvau. Ubijeno je 56 civila, polovina od njih su žene, troje djece. Najstarija žrtva imala je 88 godina, a najmlađa Danka Tanović tek dvije. Ubijeno je 11 bračnih parova, zatrte porodice.. I onda kao da nije dovoljno da se 30 godina čeka na podizanje optužnice Sud BiH odbacio je obrazloženje da se radi o legitimnom vojnom cilju!? Nakon 24 časa optužnica je ipak potvrđena, ali zamislite kakvo je to ponovno ponižavanje žrtava. Ukoliko imate oslobađajuće presude za ubijenu srpsku djecu u Trnovu, Kalinoviku, Podrinju kako da iko od Srba bude zadovoljan. Kako da bilo ko od Srba bude zadovoljan kada se procesi dovode do apsurda, kao što je to slučaj sa predmetom protiv Atifa Dudakovića gdje se predmet pretvara u farsu konstantnim odgađanjima sa apsurdnim objašnjenjima, isti slučaj je i u predmetu Dobrovoljačka, Čemerno itd… Veliku odgovornost za ovo snosi i takozvana međunarodna zajednica čiji predstavnici se neudostoje da dođu na bilo koje stratište Srba prilikom obilježavanja.
Žrtve tragičnog sukoba u regionu tokom devedestih godina prošlog vijeka na području bivše Jugoslavije u kontinuitetu su predmet manipulacija i zloupotreba u dnevno-političke svrhe. Na koji način se Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih osoba Republike Srpske bori sa „prekrajanjima istorije“?
NUŽDIĆ: Svake godine objavljujemo publikacije koje se tiču Odbrambeno-otadžbinskog rata, a često pomažemo i relevantne autore. Sva izdanja su javno dostupna na zvaničnoj internet stranici Centra. Jedno od najznačajnijih izdanja tokom prethodnog perioda je prvi tom “Atlasa zločina nad Srbima tokom Odbrambeno-otadžbinskog rata” koji se odnosi na 1992. godinu. U njoj je obrađeno 76 stratišta u kojima je stradalo četvoro ili više lica srpske nacionalnosti.
Jedna od publikacija se tiče i stradanja 12 beba usljed nedostatka kiseonika zbog zabrane letova, a sve zbog odluke Savjeta bezbjednosti. Po prvi put institucionalno su popisane srpske žrtve u ratu, to nikada nismo imali do sada u istoriji srpskog naroda. Obrađivali smo ulogu NATO pakta u ratu. Aktivno se bavimo i istraživanjima zločina i događaja i iz Drugog svjetskog rata. Kao centar, publikujemo i mnoga druga naša istraživanja, edukovali smo nastavni kadar kako bi mladima prenosili šta se dešavalo, držali predavanja u školama, a već osam godina organizujemo praksu za studente prava, političkih nauka i istorije. Dajemo svoj maksimum kada je u pitanju kultura pamćenja, ali svi, moramo da se uključimo i krenemo u svojim porodicama da njegujemo kulturu pamćenja kako se ne bi ponovio scenario nakon Drugog svjetskog rata. Ako nema kućnog odgoja, veoma teško je doprijeti do ljudi koji nemaju barem osnovna predznanja o Odbrambeno-otadžbinskom ratu. Promovišemo i herojstvo Vojske Republike Srpske jer nemamo pravo da zaboravimo borce koji su nesebično podnijeli žrtvu, da zaboravimo one koji su živote ugradili u temelje Srpske.
Kakvi su planovi Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih osoba Republike Srpske za naredni period?
NUŽDIĆ: U toku je projekat – o mjestu zatočenja, odnosno logorima kroz koji se obrađuju mjesta zatočenja za Srbe u ratu. Nasatavili smo i rad na nastavku „Atlasa“. Naredni tom će obuhvatati 1993. i 1994. godinu, a treći tom bi trebalo da obuhvati stradanje Srba 1995. godine. Započeli smo i projekat koji se odnosi na akcije VRS i MUP-a, dajući im tako trajni monument, odnosno zahvalnost za sve što su uradili. Svakodnevno smo prisutni u javnosti i trudimo se da uspostavimo kontakt i saradnju sa što većim brojem sličnih institucija kako bi što široj javnosti prenijeli istinu o stradanju Srba tokom dvadesetog vijeka. Jednostavno naša obaveza je da ne dozvolimo da stradanje i herojstvo našeg naroda padnu u zaborav.
