Roditelji u Republici Srpskoj se vrlo često, nažalost, odlučuju vakcinisati djecu od određenih oboljenja tek onog momenta kada čuju da se desio neki teški klinički smrtni slučaj, upozorila je u intervjuu za “Nezavisne novine” Jelena Đaković Dević, epidemiolog u Institutu za javno zdravstvo Republike Srpske.
Ona je dodala da se trenutno u Republici Srpskoj bilježi 96 slučajeva velikog kašlja, a kako je dodala, većina njih je upravo iz Banjaluke.
NN: Budući da u ovoj godini imamo pojavu velikog kašlja, ali i epidemiju morbila, a znamo da je vakcinacija najbolja prevencija za ova oboljenja, šta je uzrokovalo ove probleme?
ĐAKOVIĆ DEVIĆ: Ukoliko govorimo o oboljenjima koja se mogu spriječiti vakcinacijom, onda je sigurno da će, ukoliko se dovoljan broj djece ne vakciniše, vremenom doći do većeg broja oboljelih, a time i do izbijanja epidemije.
Institut za javno zdravstvo svake godine prati obuhvat vakcinacije, odnosno procenat vakcinisane djece u odnosu na broj planiranih, te smo analizom ovih podataka kod većine vakcina, prema podacima koje imamo za 2022. godinu, uočili da je obuhvat vakcinacije za prvu godinu života negdje oko 90 odsto. Međutim, imamo problem sa vakcinama koje slijede, a to je MRP vakcina, čija jedna komponenta štiti od morbila, a čija se prva doza daje u prvoj godini života i pred školu, obuhvat prvom dozom ove vakcine je 69 odsto, a sa drugom oko 76 odsto, što je veoma daleko od potrebnih 95 odsto za ostvarenje kolektivnog imuniteta.
Kada govorimo o kombinovanoj petovalentoj vakcini koja štiti jednim dijelom od velikog kašlja, takođe imamo nešto niže brojeve u revakcinaciji, koji utiču na uslove u kojima se može pojaviti epidemijski oblik ovih bolesti.
NN: Nismo se nadali da nam se bolesti koje su bile gotovo iskorijene vrate na velika vrata, da li možemo očekivati i neka druga oboljenja?
ĐAKOVIĆ DEVIĆ: U Republici Srpskoj djeca se vakcinišu protiv deset zaraznih bolesti koje mogu prouzrokovati teške infekcije, pa čak, nažalost, i smrtne ishode. Ove bolesti su u svom kliničkom obliku veoma teške, kao što su difterija, tetanus, veliki kašalj, kao i dječja paraliza, ali i lakši oblici bolesti koje u određenom procentu mogu imati komplikacije.
Kada govorimo o morbilima, oni u određenom procentu mogu dati vrlo teške i po život opasne komplikacije.
Svjedoci smo da imamo slučajeve morbila, koja je veoma zarazna bolest, kod ove bolesti potreban je visok kolektivni imunitet, odnosno visok procenat vakcinisanog stanovništva, kako bismo smanjili širenje ove bolesti.
Takođe, ako govorimo o nekim drugim bolestima, kao što je tetanus, to se ne može dobiti od neke druge osobe već iz okoline, tako da na nivou pojedinca ne možete biti zaštićeni ukoliko su druge osobe vakcinisane, tako da sam oblik pojavljivanja određene bolesti zavisi od njene specifičnosti.
NN: Da li je od pojave ovih oboljenja došlo do povećanog broja vakcinisanih, koliki je obuhvat vakcinacijom protiv velikog kašlja, a koliki protiv morbila, te koliki procenat revakcinacije za oba oboljenja?
ĐAKOVIĆ DEVIĆ: Roditelji djecu vrlo često odvode da prime neku od propuštenih vakcina tek ona kada čuju da se desio neki teški klinički slučaj ili smrtni ishod. Strah se, nažalost, javlja tek onda kada čuju koje su posljedice bolesti koja je mogla biti spriječena, jer smo zahvaljujući vakcinaciji zaboravili kako neka oboljenja izgledaju.
Naravno da ovakve situacije ne bi trebale biti razlog za vakcinaciju djece, nego uobičajen korak.
Ako govorimo o MRP vakcini, procenat vakcinacije prvom dozom je 69 odsto, dok je sa drugom negdje oko 76 odsto, kada je riječ o kombinovanoj petovalentnoj vakcini, tu imamo problem sa revakcinacijom, tu su brojevi nešto niži.
NN: Koji su razlozi što roditelji odbijaju da vakcinišu mališane (neznanje, strah ili neinformisanost)?
ĐAKOVIĆ DEVIĆ: Mi nemamo egzaktne podatke o stavovima i mišljenjima roditelja u Srpskoj, ali u skladu sa podacima iz svijeta imamo nedostatak povjerenja u sigurnost vakcina, sumnje u njihov kvalitet, kao uticaj raznih tekstova koji se danas mogu pronaći na internetu.
Danas, nažalost, odbijanje vakcinacije nije samo pitanje epidemiologa, ova pojava postaje nešto što bi mogli komentarisati ne samo medicinski stručnjaci, nego i komunikolozi, sociolozi, kao i psiholozi. Na našem području je primijećeno da je kod roditelja najviše sporna MRP vakcina protiv morbila, a razlog za to je jedan sporni članak iz 1998. godine u kojem je tim ljekara iz Velike Britanije tvrdio da je ova vakcina povezana sa autizmom. Članak je povučen, ali je strah kod roditelja ostao.
NN: Kako probuditi svijest roditelja da vakcinacijom štite svoju, ali i tuđu djecu?
ĐAKOVIĆ DEVIĆ: Sigurno je da bi veća saradnja sa roditeljima, pristupačnost informacijama kao promocija imala rezultate. Moramo da budemo sigurni da oni imaju prave informacije, sigurno je da različite grupe roditelja informacije dobijaju na različite načine.
Takođe, na nama je da razumijemo roditelje, da im pružimo što više informacija, i da ih oni shvate na pravi način.
NN: Imamo zakon koji definiše način imunizacije, smatrate li da je potrebno da se mijenja, budući da roditelji mogu da plate kaznu i na taj način izbjegnu da vakcinišu djecu, a samim tim ugrožavaju ostatak kolektiva u kojem njihovo dijete boravi?
ĐAKOVIĆ DEVIĆ: O promjeni bilo kakve zakonske regulative bi trebalo voditi diskusiju u širim krugovima i razmatrati da li bi veće mjere donijele značajniji rezultat.
Sa druge strane, ukoliko znamo da nevakcinisane osobe ugrožavaju ne samo svoje zdravlje nego ugrožavaju djecu koja nisu dovoljno stara da prime vakcinu ili imaju određeno hronično oboljenje pa ne mogu da prime vakcinu, onda svakako sam čin nevakcinisanja predstavlja faktor koji utiče na javno zdravlje u jednoj zajednici ili kolektivu i o tome treba voditi računa.
