Za ljude mlađe od 30 godina napad Rusije na Ukrajinu označava kraj Europe u kakvoj su rođeni i kakvu su znali. Za one starije, pak, taj napad predstavlja svojevrsni déjà vu – povratak Europe u stanje prije pada Berlinskog zida. Dapače, čini se da će novi evropski zid – bez obzira na to hoće li se nalaziti u Donjecku, na Dnjepru ili još zapadnije – biti čak i čvršći od starog.
„Ako Rusija uspije (…) vojnim načinom staviti Ukrajinu pod svoju kontrolu, onda je napravila istorijski korak koji dosad nije viđen, a koji znači potpuni raskid sa Zapadom, i prvenstveno s Evropom, za sljedeće decenije. To će biti najveća promjena u toku evropske istorije s kojom će se ova generacija čovječanstva suočiti”, piše srpski politolog Dragan Bisenić, dodajući da će posljedice biti „jednako kolosalne” i ako Moskva u Ukrajini doživi poraz: tada će se Rusija naći na „rubu istorijske nevažnosti”.
„Čak ni Staljin nije imao tako radikalan prekid odnosa sa Zapadom”, konstatira Bisenić.
Opet će na Stari kontinent pasti Željezna zavjesa, samo će ovog puta vjerojatno biti nešto istočnije. Opet će glavna babaroga Zapada biti Moskva, kao što će glavna babaroga Moskve biti Zapad. Ništa nova pod kapom nebeskom: vječno ponavljanje istog. Osim što više nema komunista, pa se kapitalisti sada tuku između sebe, preko trećih zemalja: nakon Sirije, sad je ta nesreća zapala Ukrajinu.
RUSKI LUKSUZ
Na čitavom Zapadu traje patološka hajka na sve što je rusko – kao da je 150 miliona Rusa putinovski monolit – a EU zbija redove po antiruskom ključu, na fonu „sankcija iz pakla” koje je Zapad obećao Moskvi ako napadne Ukrajinu. No sav taj „sankcijski pakao” odavno je ukalkuliran u geopolitičku računicu Kremlja, što je naveo i predsjednik Rusije Vladimir Putin prilikom priznavanja nezavisnosti Narodnih Republika Donjeck i Lugansk:
„Opet nas pokušavaju ucjenjivati. Opet nam prijete sankcijama, koje će svejedno uvesti (…). Pronaći će ili smisliti novi razlog za još jedan napad sankcijama, neovisno o situaciji u Ukrajini. Samo je jedan cilj – zaustaviti razvoj Rusije. Učiniće to, kao što su to činili i prije”, poručio je tada Putin.
Iz tih riječi bilo je jasno da u Kremlju nisu imali iluzija o reakciji Zapada, odnosno da su unaprijed prekrižili sve gubitke koji će Rusiju zadesiti zbog agresije na Ukrajinu.
To je ruski luksuz, generisan zemljopisnim položajem Rusije: kao najveća država svijeta, raširena na dva kontinenta, Rusija ima sreću ili nesreću da predstavlja „dvostruku civilizaciju”, pa može biti dio i Zapada i Istoka. Budući da je Zapad ne želi, jer je napadom na Ukrajinu postala nepoželjna u zapadnom društvu, ona će se u budućnosti orijentisati na Istok, prema Aziji, posebno prema glavnom savezniku Kini.
KANADA U VARŠAVSKOM PAKTU
S druge strane, Evropa je silom geografije prikovana za Zapad, zarobljena u zagrljaju SAD-a. Upravo je Rusija u perspektivi trebala biti glavni evropski most s Istokom, ali sada su svi mostovi spaljeni, a umjesto njih niče grandiozna zavjesa satkana od rušilačkog bijesa iz Moskve, željeza i ljepila iz Washingtona i političkog sljepila iz Bruxellesa.
To sljepilo izbija iz činjenice da je EU sve vrijeme ukrajinske krize pokorno slušala Washington, umjesto da sluša brojne glasove razuma – uključujući i vodeće američke diplomate 20. vijeka: Henryja Kissingera, Georgea Kennana i Zbigniewa Brzezinskog – koji su upozoravali da će širenje NATO-a prema Rusiji, a upravo približavanje Ukrajine NATO-u, jednog dana dovesti do ruskog vojnog odgovora, te da je vojna neutralnost Ukrajine jedini način da se to izbjegne.
Tom nizu glasova prošli tjedan se pridružio i američki filozof i politički aktivist Noam Chomsky, koji je u intervjuu za TV kanal Democracy Now naglasio da je Rusija „okružena američkim ofenzivnim oružjem”:
„Nova ukrajinska vlada donijela je lani u decembru rezoluciju u kojoj navodi namjeru ulaska u NATO. Nijedan ruski čelnik, bez obzira tko je, ne bi tolerisao da Ukrajina, koja je u strateškom središtu njegovih interesa, postane dio neprijateljskog vojnog saveza. Moramo zamisliti kako bi SAD reagovao da se tokom hladnog rata Varšavski pakt htio proširiti na Latinsku Ameriku, ili da Meksiko i Kanada žele pristupiti Varšavskom paktu. To se nikad ne bi ostvarilo, jer bi nakon prvog pokušaja uslijedio nasilni odgovor SAD-a”, rekao je Chomsky.
I sada imamo to što imamo: Rusija se agresijom na Ukrajinu sama isključila iz evropske porodice, a ta će se porodica probuditi u bitno skučenijem domu. Bez Rusije, Europa gubi 40 posto svoje površine (čime postaje manja od Australije) i 15 posto stanovnika. Novom željeznom zavjesom Evropa ostaje i bez svog najvećeg grada: umjesto Moskve, to je odsad London (Istanbul je dijelom u Aziji).
EVROPSKI EKONOMSKI SUICID
Ukrajina misli da će, kao stradalnica, ostati sa zapadne strane nove zavjese. Neki analitičari, međutim, drže da su te nade neosnovane:
„Ukrajina je od Zapada svjesno žrtvovana još od revolucije 2014., otkad je takođe svjesno pretvorena u ‘Anti-Rusiju’. I to iz jednog jedinog razloga koji u Kijevu nitko nije želio ili mogao vidjeti: konačnog dizanja nove željezne zavjese na evropskom tlu, gdje je Ukrajini ‘osiguran’ smještaj s njezine istočne strane, a Amerikancima dozvoljeno da s one zapadne čine sve što smatraju nužnim za osiguranje svojih nacionalnih interesa”, piše Zoran Meter, glavni urednik portala Geopolitika News.
Spomenuti analitičar tumači i nezavidnu sudbinu Evrope, koju će odlazak Rusije koštati više nego što se misli:
„EU, ako i opstane kao takva, biće isključivo samo javni servis Washingtona. Odsad pa nadalje njezina je glavna zadaća “režanje” na Rusiju, naravno – bez “ugriza”. A to će “režanje” za EU biti vrlo skupo”, upozorava Meter.
EU lideri su prihvatili da će sankcije prema Rusiji koštati i Europu. Zamjena ruskog plina skupljim američkim ukapljenim plinom srozaće standard Evropljana, a evropsku privredu učiniti manje konkurentnom. S druge strane, evropsko okretanje američkom plinu najviše će usrećiti – Ameriku. Ono što će okljaštriti europsku privredu, daće zamah privredi SAD-a. Čini se da u Bruxellesu, za razliku od Washingtona, nema ozbiljnih matematičara.
Primjer tog europskog ekonomskog suicida je njemačko odustajanje (pod pritiskom SAD-a) od plinovoda Sjeverni tok 2, iako je on građen i po njemačkoj narudžbi, a u gradnji je sudjelovao i evropski, osobito njemački kapital. Osim što će Evropu sada plinom opskrbljivati američki LNG tankeri, razlaz Zapada s Moskvom usput je na duže vrijeme eliminisao mogućnost jačanja njemačko-ruske osovine, koja se drži ključem prosperiteta Evrope. Sjajan geopolitički posao za Washington, efektan političko-ekonomski harakiri Berlina i Bruxellesa.
VOJSKA ZARAŽENA NACIZMOM
„U tom je smjeru već dugo sve išlo: Britanija je provela Brexit, angloamerički svijet se združio, sklopio nove vojne saveze poput AUKUS-a, iz kojeg je glatko izbacio i Francusku i njezine interese u indo-pacifičkom prostoru (…). Biden će time Europu (EU) za dugo vremena staviti pod punu američku sigurnosnu kontrolu, a bilo kakve pokušaje vanjskopolitičke ili vojne autonomije EU-a ili njezinih ključnih članica Njemačke i Francuske – svesti na nulu”, ističe Meter.
Slično rezonuje i australski diplomat Tony Kevin, koji kao bivši ambasador u Poljskoj dobro poznaje prilike u istočnoj Europi. U tekstu „Ukrajina se ponovo smanjuje”, objavljenom 23. veljače, Kevin ističe da će zbog sukoba u Ukrajini izgubiti i Istok i Zapad.
„Odmah će doći do velikih gubitaka suvereniteta Francuske i Njemačke. One će biti uvučene natrag u hegemoniju američkog saveza. (…) Ove dvije velike države sada će biti, premda nevoljko, čvršće uključene u vojne operacije NATO-a pod vodstvom SAD-a. Suspenzija plinovoda Sjeverni tok 2 biće veliki privredni i humanitarni gubitak za Europu. Novi hladni rat biće čvršće ukorijenjen”, piše australski diplomat, dodajući da „ovo nije trebala biti situacija u kojoj svi gube”.
„Da je Kijev imao imalo dobre volje, mogao se postići dogovor kao što ga imaju SAD i Kanada (…). Ukrajina će ostati siromašna, depopularizirana, neliberalna i militarizovana”, navodi Kevin.
Australski diplomat dobar dio odgovornosti za višegodišnje bujanje ukrajinske krize prebacuje na Washington, a osobito mu zamjera korištenje ukrajinskih neonacističkih skupina, od kojih su neke čak i službeno integrisane u ukrajinsku vojsku (pukovnija Azov):
„Washingtonov Biden je moćno teško oružje, koje je uništavalo gradove (u Donbasu), isporučio loše disciplinovanoj i nacistima zaraženoj ukrajinskoj vojsci. SAD je najkasnije od 2013. koristio ukrajinske naciste, a ima ih puno, kao udarnu šaku svoje težnje da Ukrajinu učini monokulturalnom, militariziranom i trajno neprijateljskom prema Rusiji”, zaključuje Kevin.
GDJE JE NESTALA SFINGA?
Iako ruski pozivi na „denacifikaciju Ukrajine” doista nisu lišeni realnih osnova (upliv neonacista u ukrajinske strukture, osobito vojne, sve više notiraju i zapadni mediji), mnogi drže da je pravi razlog Putinove odluke da napadne Ukrajinu nešto drugo. Zašto je, dakle, Putin „bacio sve niz rijeku” i prešao Rubikon?
Jedni kažu da je psihički obolio i izgubio kontrolu nad svojim postupcima. Doista, zadnjih tjedana njegov način komunikacije – i verbalne i neverbalne – drastično odudara od obrasca istreniranog KGB agenta koji ne pokazuje emocije, na što nas je navikao protekle 22 godine i zbog čega ga na Zapadu zovu „Sfinga”. Ipak, ovu teoriju može potvrditi samo medicinska dokumentacija.
Drugi misle da želi obnoviti SSSR – to se, međutim, sudara s njegovom starom izjavom da „onaj tko ne žali za SSSR-om nema srca, ali onaj tko bi ga htio obnoviti nema mozga”.
Treći drže da agresijom želi spriječiti Kijev da razvije nuklearno oružje, jer je prošle nedjelje ukrajinski predsjednik Vladimir Zelenski na sigurnosnoj konferenciji u Münchenu rekao da bi Ukrajina mogla odustati od Budimpeštanskog memoranduma kojim se 1994. odrekla nuklearnog oružja, čime je nagovijestio da bi Kijev mogao razviti atomsku bombu.
Pobornici ove teorije tvrde da baš zato Rusi zauzimaju ukrajinske nuklearne elektrane, kako bi zaplijenili sav uranijum i time spriječili nuklearni razvoj Ukrajine.
Četvrti kažu da je, čuvši da je SAD u Njemačkoj razmjestio nove hipersonične rakete koje mogu ugroziti Rusiju, Putin zaključio da je rat ionako neizbježan, te se poveo za svojim starim geslom: „Ako ne možeš izbjeći tuču, pametno je udariti prvi.”
TRAGOM IVANA GROZNOG
U moru teorija koje nastoje objasniti Putinovo ponašanje razmotrićemo i onu koju nudi ranije spomenuti srpski politolog Dragan Bisenić, koji u tekstu „Opasno lice Rusije: kraj svijeta kakvog smo dosad znali” citira lani objavljene strateške tekstove vodećih ideologa Kremlja, iz kojih se da zaključiti da je Putin sve ovo isplanirao i iskalkulisao unaprijed – uključujući i radikalne sankcije Zapada – upravo zato da bi mogao radikalno raskinuti s tim istim Zapadom.
Sukus te nove ruske strategije je sljedeći: nakon 30 godina čekanja da bude prihvaćena kao dio Zapada i ravnopravna Americi, Rusija sada naprosto odustaje od toga i ide na Istok, prema Aziji. Pritom je došlo do zaista dramatične promjene centralne ruske geopolitičke paradigme, odnosno do kopernikanskog obrata u tome kako Rusija sagledava svoj položaj u svijetu.
Po toj novoj koncepciji, Rusija je postala svjetska sila ne zato što je car Aleksej I. u 17. vijeku aneksirao Ukrajinu na zapadu, nego zato što je car Ivan Grozni u 16. vijeku aneksirao Sibir na istoku. Zato se buduća orijentacija razvoja Rusije vidi u ulaganju u istočni smjer, u razvoj Sibira.
„Vrijeme je da prestanemo ponavljati lukavo generiranu tvrdnju Zbigniewa Brzezinskog da Rusija ne može biti velika sila bez Ukrajine. Mnogo bliža istini je suprotna tvrdnja: Rusija ne može biti velika sila s ukrajinskim jarmom, koji postaje potpuno nepodnošljiv, stvoren od Lenjina, proširen na Zapad pod Staljinom”, navodi Bisenić sadržaj kremaljskih dokumenata.
Podsjetimo, gotovo identične riječi Putin je izrekao u šokantnom nacionalističkom govoru prilikom priznavanja Narodnih Republika Donjeck i Lugansk, kad je prvi put u karijeri tako oštro napao osnivače SSSR-a.
DŽUDO ZAHVAT NAD ZAPADOM
Osim na ruskoj istoriji, nova „istočna koncepcija” Kremlja bazira se na postavci da u svjetskoj politici, ekonomiji i kulturi Zapad počinje propadati, dok se istočni svijet uzdiže, djelomično i „zahvaljujući našem potkopavanju vojne superiornosti Zapada, na kojoj se temelji njegova hegemonija u zadnjih pet vijekova”.
Naravno, može se postaviti pitanje: ako Putinova Rusija tako žarko želi na Istok, zašto je morala napasti Ukrajinu? Zašto nije jednostavno rekla „a sad adio” i otišla bez krvi?
Osim što Putin očito želi osigurati stratešku dubinu Rusije prema zapadu, odnosno stvoriti dovoljan teritorijalni razmak do prvih NATO raketa, analitičari podsjećaju na njegovu izjavu otprije nekoliko godina – danu nakon jednog od bezbrojnih krugova sankcija koje je Zapad nametao Rusiji – kako bi volio „da sve zapadne sankcije dođu odjednom”.
Tada je to zvučalo kao prkosni cinizam, ali danas se može iščitati i kao najava aktuelne agresije, jer prevođenje Rusije sa Zapada na Istok u mirnodopsko bi vrijeme izazvalo veliki otpor ruskog društva (80 posto Rusa živi u evropskom dijelu Rusije), a ovim je Putin dobio priliku da taj radikalni zaokret izvede bez unutrašnje pobune, jer je sada to jedino što je Rusiji preostalo.
Putin često politiku uspoređuje s džudom – u kojem ima crni pojas – ističući da se u tom sportu za pobjedu nad protivnikom koristi upravo snaga i zamah protivnika. Napad na Ukrajinu je baš takva borilačka situacija – bez zapadnih „sankcija iz pakla” prelazak Rusije na Istok bilo bi puno teže izvesti. A ovako Rusija više niti nema izbora – sada naprosto mora ići prema Aziji.
IZBACIVANJE SAD-A IZ EUROPE
To nije jedina senzacija nove ruske koncepcije. U strateškim radovima Putinovih ideologa kao konačni cilj navodi se izbacivanje SAD-a iz Europe (to potvrđuje i ovosedmični istup šefa ruske diplomatije Sergeja Lavrova, kad je na UN-ovoj konferenciji o razoružanju ponovio ruski ultimativni zahtjev da SAD mora povući nuklearno oružje iz evropskih zemalja), kako se ta nova „azijska Rusija” ne bi morala brinuti zbog ugroze sa zapada.
„To će biti olakšano prekidom diplomatskih odnosa s Washingtonom, Ottawom i drugim zapadnim zemljama, te povlačenjem Rusije iz OESS-a, koji utjelovljuje ideju evroatlantskog prostora”, stoji u kremaljskim dokumentima.
Ove stavove potvrđuje januarska Putinova izjava da će uvođenje „sankcija iz pakla” značiti potpuni prekid odnosa Rusije i Zapada, kao i skorašnje najave bivšeg predsjednika i premijera Rusije Dmitrija Medvedeva – sada zamjenika predsjednika ruskog Vijeća sigurnosti – da će Rusija zatvoriti ambasade zemalja koje budu prednjačile u uvođenju sankcija i protjerati njihove diplomate.
„Vrijeme je da se neke ambasade zatvore. Kontakti će se nastaviti, ali gledanjem kroz dvogled i optički nišan”, poručio je nekidan Medvedev.
Tako završava 30-godišnja priča o slobodnoj i ujedinjenoj Europi koju rušenjem Berlinskog zida čeka progres i prosperitet. Kako sada stvari stoje, mogli bismo žaliti za Berlinskim zidom.
