Oznaka: turska

Kad smo bili u zemljotresom razorenim područjima Turske držao nas je taj timski duh, privrženost Republici Srpskoj, osjećaj patriotizma, kaže Milan Novitović, v.d. direktora Republičke uprave civilne zaštite Srpske.

Iako smo bili 2.500 kilometara daleko od kuće, svi naši spasioci dali su maksimum i pokazali da je Srpska s ovim timom spremna da pruži pomoć gdje god se ukaže potreba. Najvažnije je da su se svi momci živi i zdravi vratili i da je, vjerovatno, ovaj tim okosnica buduće cijele specijalizovane jedinice i sistema zaštite i spasavanja u Republici Srpskoj, navodi Novitović.

Prošlo je, kaže, dovoljno vremena od povratka iz Turske da se slegnu utisci i analiziraju postupci svakog pojedinca, rad i učinak tima, ali i dovoljno da prođu zajedno kroz naučene lekcije i vide šta treba doraditi i na koji način treba razmišljati kada su katastrofe u pitanju.

– Svaka naredna katastrofa, bilo da je poplava, požar biće većih razmjera s većim posljedicama i jednostavno moramo i mi i građani da se pripremimo, ali znamo da ćemo imati kvalitetan prvi odgovor na prirodne katastrofe, a svjesni smo i da imamo mnogo prijatelja u okruženju i svijetu da bi kroz sve to prošli. Imali smo srećnu okolnost da 12. februara ispod ruševina pronađemo živu djevojčicu koja je svim članovima tima dala dodatnu snagu i energiju za dalje – priča Novitović.

Šta je Vama, kao čovjeku, pa i prvom među jednakima u spasilačkoj misiji iz Srpske bilo najteže?

• Prvi prizor bio je svima šok. Gotovo 1.000 srušenih zgrada. Kada radite vježbe, radite da su objekti djelimično srušeni, da ima opcija ulaska u njih, pružanja pomoći preživjelima. U Turskoj smo imali ruševine zgrada koje imaju osam spratova, a iznad zemlje složenih svega sedam, osam ploča. Cijeli sprat se pretvarao u 50 centimetara prostora između dvije ploče. Stravične su sve te scene. Uz to, veoma mnogo ljudi je na ruševinama iščekivao da spasioci i sve službe izvuku smrtno stradala lica, a do posljednjeg je postojalo ono zrno nade da će biti i preživjelih. Cijeli grad je pretvoren u kolektivni centar. Njihove porodice su mnogočlane, a imate jednog ili dva preživjela koji se spletom nekih okolnosti nisu našli u zgradi pa gledate i te scene u kojima oni iščekuju vijesti o svojim najmilijima. Ali u cijeloj toj patnji, imate dostojanstvo turskog naroda koji u trenucima, kada počnu akcije spasavanja, stvara muk, tišinu i čekanje da li će se pojaviti zvuk iz ruševine – ističe Novitović.

I Vi ste pomenuli, ali i ostali članovi tima, da će do kraja života upravo pamtiti lice i ime spasene djevojčice?

• Spasioci su prvo izvukli tijelo njenog srodnika, a kad se čuo njen glas, javila se nada. Prokopan je tunel. Interesantno je da je živjela na drugom spratu, a mi smo kopali četiri metra ispod zemlje i onda možete da zamislite silinu udara. Mnogo pripadnika turskog AFAD-a i mašina je tad radilo. Sreća pa je i ona bila komunikativna te je mogla svojim glasom da navodi spasioce ka sebi. Prvi prizor nje ostaje zauvijek. Spasili smo je i taj 12. februar ostaće urezan u životima svih spasilaca – kazao je Novitović.

Ona se zove Irmak Bajrak. Pojedini spasioci žale što nisu uspjeli da je vide još jednom dok su bili u Turskoj jer je premještena u drugu bolnicu. Da li ste u kontaktu s nekim od njenih bližnjih?

• Prva dva dana je bila u Kahramanmarašu na intenzivnoj njezi gdje je zabranjen ulazak. Da smo se pojavili u bolnici i tada kao spasioci svi bi nam izašli u susret, ali ostalo je da se nadamo jer smo željeli da nastavimo normalno da radimo na terenu. Poslije nekoliko dana smo rekli da bi bilo dobro da smo je vidjeli, uzeli neke podatke, uspostavili kontakt. Međutim, ona je trećeg dana transportovana u bolnicu u Istanbul. Preko Ambasade BiH u Ankari pokušaćemo da stupimo u kontakt s njom. Predsjednik Srpske je ponudio da se zdravstvena briga o njoj nastavi u Srpskoj i da se sva djeca u čitavoj toj regiji Kahramanmaraš koja su povrijeđena transportuju ovamo. To će predsjednik Srpske nastaviti da nudi u razgovorima s turskim vrhom. Nije jednostavno poslati 30 ljudi 2.500 kilometara daleko. Ta briga za nas nam je mnogo značila, kad nazovu predsjednik Republike ili predsednik Vlade pa pitaju i kako je Tora – naveo je v.d. direktora RUCZ.

Junak misije je svakako pas tragač Tora, pohvaljen od mnogih?

• Tora je bila ravnopravni član tima i nije radila samo za nas. Onog trenutka kada je markirala nešto što smo mi radili, ostali bi pitali može li da pregleda i njihov dio radnog zadatka. Sarađivali smo i bili ispoštovani od AFAD-a preko svih drugih kolega na terenu i naroda koji nam je zahvaljivao, kao i drugim timovima – izjavio je Novitović.

Spasilačka misija u Turskoj je, osim izazova, bila i svojevrsni ispit spremnosti naših pripadnika CZ u vanrednim situacijama? Da li je i to pokazatelj da Srpska, u slučaju prirodnih katastrofa, može za veoma kratko vrijeme formirati iskusan i dobar tim?

• U priču osposobljavanja tima za spasavanje iz ruševina ušli smo ozbiljno prije tri godine. Prema standardima postoje tri vrste timova – laki, srednji i teški. Turska je tražila srednje i teške timove, a imajući u vidu distancu od 2.500 kilometara rekli smo da imamo na raspolaganju laki tim, ali to uključuje četiri kamiona, osam kontejnera, po šest kombija i džipova. Iz Banjaluke do Kahramanmaraša bi putovali tri do četiri dana. I tačno je da smo pitali kolege iz Turske da li prihvataju nestandardni način pomoći da mi prvo uputimo ljude da rade s tamošnjim timovima, a da će oprema kasnije stići. To je prihvaćeno tako. Da li sve ovo treba da uliva sigurnost građanima Srpske? Da, to garantuje da ćemo imati adekvatan prvi odgovor, ali i da ćemo imati dovoljan broj prijatelja i u okruženju, i šire koji će, u slučaju potrebe i ako sami ne budemo mogli da odgovorimo, doći u Republiku Srpsku. Uvijek sam govorio da ne postoji nijedna država dovoljno razvijena koja u ovakvim ili čak i ne daj bože gorim situacijama može samostalno da odgovori. Ali i traženje i prihvatanje međunarodne pomoći je organizovan proces i nije stihijski i Republička uprava civilne zaštite ima kapacitet da sa svojim jedinicama organizuje prvi odgovor, a da kvalitetno prihvati pomoć koja nam bude ponuđena – dodaje Novitović.

Pokazalo se i da su spasioci, uz to što su sposobni i hrabri, i humani jer su spremni da se odreknu dijela prihoda u korist stanovništva Turske i Sirije? Da li je tu riječ o redovnim dnevnicama ili onih 5.000 KM nagrade?

• Još u Turskoj smo razgovarali o tome kada nismo uspjeli da ostvarimo kontakt s djevojčicom. Tada nije bilo ni govora o nagradi koju je dodijelio predsjednik Republike. Srce sve i jednog spasioca je bilo puno kada je ona spasena, a pričali smo kako da se finansijski organizujemo i da dio dnevnica, jer tada nije bilo pojma o nagradi, odvojimo, pronađemo dijete i da bude naš gost u Srpskoj. Novac je za nju, a ako je tačno da je izgubila sve iz uže porodice, biće joj veoma teško. Mi želimo i pomoći ćemo joj koliko god budemo mogli, kroz neki svojevrsni fond, jer će i interes javnosti za žrtve biti sve manji. O svemu tome ćemo detaljnije kada stupimo u kontakt s njom i vidimo šta su njeni prioriteti. Nikada je nećemo zaboraviti i nikada je nećemo ostaviti bez naše brige – rekaoje Novitović.

Kakvi su planovi Republičke uprave civilne zaštite kada je riječ o modernizaciji opreme i obukama specijalizovanih jedinica?

• Uspjeli smo da analiziramo stanje i utvrdimo prioritete. Trebaju nam tri laka tima – po jedan u Banjaluci, Bijeljini i Istočnom Sarajevu. Moraćemo da tražimo partnere i među vatrogasnim jedinicama i pripadnicima gorskih službi spasavanja. Pričamo s kolegama iz Hrvatske koji su već sprovodili obuke spasavanja iz ruševina. Oni su u Turskoj bili u punom kapacitetu i školski su primjer kako se izlazi i radi na terenu – poručio je Milan Novitović.