Od Kineskog, preko Berlinskog, do zida na granici između SAD i Meksika, fizičke barijere za sprečavanje najezde i ulaska “drugih”, postavljane su kroz istoriju širom svijeta. Neke od njih danas su turističke atrakcije, ali su i u drevnoj prošlosti, kao i danas, ovakvi zidovi predstavljali mjesto na kom počinje patnja, ali počinje put ka nekoj neizvjesnoj i mračnoj budućnosti.
Iako su mnogi nakon pada i rušenja Berlinskog zida pomislili da u “ujedinjenoj” i demokratskoj Evropi više nikada neće biti ovakvih ideoloških, fizičkih, ali i mentalnih barijera, posljednjih mjeseci i godina svjedoci smo prave pandemije i širenja virusa svojevrsne “zidomanije”.
Zidovi poput pečuraka poslije kiše niču u raznim evropskim državama, praveći neke nove podjele, ali i stvarajući uslove za neke nove razdore i sukobe. Litvanija je najavila da će do septembra naredne godine završiti postavljanje zaštitne ograde dugačke 508 kilometara duž svoje granice sa Bjelorusijom, a kako bi zaustavila ilegalni ulazak izbjeglica. Radi se o “projektu” vrijednom oko 152 miliona evra, koja predviđa gradnju tri metra visokog zida prekrivenog bodljikavom žicom. I Poljska će izgraditi ogradu duž svoje granice sa nekadašnjom sovjetskom republikom, ali i grčka planira izgradnju dodatnih četrdesetak kilometara zida na granici sa Turskom. Ni Ankara ne sjedi skrštenih ruku te se dovršava zid dugačak čak 295 km na granici s Iranom, dok su se Mađari, Austrijanci, Makedonci i Bugari već opasali visokom bodljikavom žicom.
Uzroci i posljedice
Iako datiraju iz drevnih vremena, ovakve barijere dobile su naročit značaj u posljednjih tridesetak godina, kada je između različitih država svijeta postavljeno čak više od 60 zidova i raznih ograda kako bi se spriječio ulazak ljudi na teritoriju na kojoj je podignut.
Primjera radi, do kraja Drugog svjetskog rata na svijetu je bilo sedam zidova podignutih u modernoj istoriji. Međutim, do pada Berlinskog zida 1989. godine ovaj broj se popeo na 15, a prema posljednjim podacima ova brojka se u međuvremenu popela na više od 80.
I dok oni koji se zalažu za njihovo postavljanje i podizanje tvrde da sprečavaju ilegalnu imigraciju, krijumčarenje droge i terorizam, kritičari smatraju da su oni u stvari bezvrijedni, ali i upozoravaju kako jedan ovakav način razmišljanja i ponašanja, te bavljenje posljedicama, a ne uzrocima, stvara i svojevrsne opasne zidove i u glavama ljudi.
Istoričar Aleksandar Raković objašnjava da se društvo zidovima oduvijek štitilo od nekih najezdi kojih se plašilo.
- To su mogle biti vojne najezde, to su mogle biti najezde kao sada izbeglica koje sa Bliskog istoka idu ka Evropi, a to mogu biti i ideološke barijere kao što je bio slučaj u Berlinu. Kada se zidovi podižu pruža se jasna poruka da jedno društvo želi da se zaštiti od drugog, ili jedan narod od drugih naroda. Dugo se zidovi nisu podizali i evo sada vidimo eskalaciju podizanja i to širom sveta – navodi Raković
Prema mišljenju ovog istoričara, generalno gledajući, evropske civilizacije se na ovaj način sve više konzervišu te ćemo, kako kaže, vjerovatno doći u poziciju da se sa sjetom prisjećamo vremena hladnog rata i perioda u kom je ipak došlo do procvata kulture, nauke i međusobnih komunikacija, čak i između dva suprotstavljena bloka.
- Zamislite samo situaciju iz šezdesetih godina prošlog veka kada su hipici iz Evrope autostopom išli za Indiju, preko Irana, Avganistana, Pakistana. Svuda je bio mir. To je bilo jedno potpuno drugačije društvo. Danas se ono otuđilo i gotovo do kraja konzervisalo. Konzervisala su se muslimanska društva na Bliskom istoku, ali konzerviše se i Evropa. To više nije ono vreme potpunih sloboda, a ovi zidovi baš pružaju pravu vizuelnu sliku fizičkih barijera koje su uspostavljene – istakao je Raković.
Zidovi u glavi
Sociolog Vedran Francuz kaže da kada se priča o zidovima, uvijek će Berlinski zid biti poseban simbol, jer predstavlja kraj jedne ideologije, kraj komunizma.
- On je po svim svojim okvirima bio ideološki zid. Pravo pitanje jeste da li je njegov pad doveo do kraja izgradnje zidova? Nažalost nije. I dalje će se oni graditi – kaže Francuz.
Prema njegovim riječima, pojam zida predstavlja fizičku ili virtuelnu konstrukciju koja je utemeljena na jednom kulturnom sklopu društva i interesa.
- Jednim dijelom tu se oblikuje i mentalni sklop društva, ali i svakog pojedinca koji čini to društvo. Ti zidovi nisu statični, oni se mogu posmatrati kao proces nekog otvaranja i zatvaranja, jer imamo dosta primjera u prošlosti da su neki rušeni, a neki opstajali – naveo je Francuz.
Mišljenja je kako je i pitanje kulturnog identiteta veoma važno kada se generalno govori o nicanju tih nekih novih monumentalnih građevina.
- Posljednjih godina sve više se naglašava taj kontinuitet kulture zidova, da ne želimo da prepustimo našu sudbinu u 21. vijeku jednom globalno nesigurnom svijetu. S druge strane tu su i ozbiljni pravci i grupacije koje promovišu da treba učiniti sve da ti zidovi nestanu i da ako moraju biti da budu što niži i što prohodniji. Ali, kako stvari stoje, svijet ide u sasvim drugom pravcu – naveo je Francuz.
Istoričar i akademik Ljubodrag Dimić kaže kako podizanje ovih novih kilometarskih betonskih, i u nekim slučajevima, monumentalnih građevina, vodi prije svega ka separaciji Evrope od onih prostora sa kojima je do sada geografski bila vezana te da to nisu samo političke, već i strateške i dugoročno posljedične odluke.
- Svi smo se nadali da je nakon rušenja Berlinskog zida ta ideja umrla, ali očigledno je da ćemo u budućnosti živeti u nekom čudnom svetu. Ali, gledajući kroz istoriju, pokazalo se da ovi zidovi uglavnom nisu uspešni i da na ispitima istorije padaju. Ako pogledamo ove koji se sada prave širom Evrope, oni neće napraviti samo fizičku blokadu, već i ekonomsku i kulturnu. Ipak, ono što je najopasnije u svemu tome jeste što se prave zidovi i u glavama. Ali pitanje je čije su to glave i šta se sve u njima kuva – kaže Dimić.
On, međutim, upozorava i kako se “jednog lijepog dana” može desiti, i da nekom u Evropi padne na pamet da i na Drini podigne zid, ali i u Crnoj Gori ili na Kosovu.
- Srpski narod bi mogao osetiti šta oni znače, a pogotovo jer postoje te neke lažne elite koji insistiraju na toj unutrašnjoj podeljenosti, a koja u konačnici vodi ka stvaranju nekih novih identiteta. Ako neki procene da su Srbi previše digli glavu i postali ekonomski uspešni, onda je samo pitanje vremena kada će taj uspeh biti zaustavljen direktno iz Evrope ili Vašingtona. Taj Damaklov mač nam je stalno nad glavama – istakao je Dimić.
Desničari i vlast
Vojni analitičar i urednik internet portala Balkanska bezbjedonosna mreža Aleksandar Radić kaže kako su ovi posljednji zidovi plod sveopšte paranoje te želje pojedinih evropskih zemalja da se “zaštite”. On je, međutim, uvjeren kako kilometarske i megalomanske betonske građevine, za koje pojedine vlade izdvajaju na stotine miliona evra, ne mogu riješiti problem, jer će migranti uvijek naći način da poput vode nađu put i domognu se krajnjeg odredišta.
Dizanje višemetarskih, betonskih graničnih zidova, prema riječima ovog analitičara, pasivan je pristup problemu.
- Zid je simbol pasivne odbrane, ali i rezultat straha koji je ušao među ljude te želje da se stvori bar neka prividna slika zaštićenosti. Ipak, jedina moguća realna odbrana je dinamika, odnosno iznalaženje realnih i održivih rešenja, a to je da se vratimo na “izvor” problema, a ne da se samo bavimo posledicama. Sve ovo se dešava posle jednog perioda američke superiornosti i liderstva, ali i mešanja zapadnih sila u demokratske procese širom sveta. Sada polako dolazimo do kraja, kada se taj jedan istorijski ciklus zatvara, a prate ga ovi mnogobrojni zidovi koji se grade od Turske do Litvanije – kaže Radić.
Upozorava, kako je ova priča mnogo kompleksnija nego što se na prvo pogled čini, navodeći kako su i pojedini autoritativni evropski režimi iskoristili ovu situaciju za međudržavne obračune, kao što je to slučaj između Bjelorusije i Litvanije, ili recimo Poljske.
Evropske velmože, a pogotovu na istoku, u Bjelorusiji, Poljskoj, Bugarskoj, Mađarskoj, objašnjava Radić, koriste ovu situaciju da bi učvrstile svoju vlast.
- Njima trebaju vanjski neprijatelji i potencijalne pretnje, protiv kojih će se navodno boriti. I ta priča pali kod naroda. Pogledajte samo Poljsku, državu u kojoj su migrantski problemi na margini margina. Tamo gotovo da ih i nema. Ali, oni su po tom pitanju izuzetni agresivni, jer im je to potrebno kako bi održali nekakvu unutrašnju nacionalnu konsolidaciju. Pokazuju zube, filujući svoju domaću javnost kako su eto oni ti koji će ih spasiti od svih potencijalnih problema, pa i najezde migranata iz arapskih zemalja – istakao je Radić dodajući kako jedan takav totalitaristički i ekstremistički koncept prijeti da čitavu Evropu uvuče u jedan začarani krug netolerancije, ali i sveopšteg bezumlja.
Kroz istoriju
Najpoznatiji zid na svijetu, građen je duž istorijskih sjevernih granica Kine radi zaštite kineskog carstva od invazija različitih ratnički nastrojenih nomadskih grupa. Poznati Hadrijanov zid u Engleskoj napravljen je kako bi se rimska Britanija zaštitila od upada varvara. Zidovi su građeni i kako bi odvojili katolike Irce od unionista protestanata, ali Grke i Turke na Kipru. I Izraelci ga imaju i dugačak je čak 700 kilometara. Slične barijere postoje i između Argentine i Paragvaja, Uzbekistana i Avganistana, Južne Afrike i Mozambika, Kuvajta i Iraka, Bocvane i Zimbabvea, Saudijske Arabije i Jemena.
Licemjerstvo
Problem s kojim se Evropa susreće posljednjih nekoliko godina, sličan je onom američkom. Prema riječima Radića i jedni i drugi pribojavaju se najezde migranata, a u isto vrijeme i u Evropi i Americi nedostaje radne snage za poslove koji su neprivlačni domaćem stanovništvu.
- I to je činjenica. I to migranti znaju. Ne idu oni glavom kroz zid i napamet. Tako da je to jedan licemeran odnos, a pogotovo, što pojedine zemlje i kompanije “iza zavesa” prihvataju i zapošljavaju tu jeftinu radnu snagu – istakao je Radić.
