Kada je novi američki ambasador Voren Cimerman stigao 1989. godine u tadašnju Jugoslaviju, imao je poseban zadatak. Zamjenik državnog sekretara SAD Lorens Iglberger tada je preko njega poslao jasnu poruku: “Jugoslavija više ne uživa geopolitičku važnost koju su joj SAD davale tokom hladnog rata”.
Tako se SFRJ, odjednom, od mezimice američke spoljne politike pretvorila u suvišno i nepoželjno “trinaesto prase”.
Slučajno ili ne, godinu dana kasnije, CIA je u oktobru 1990. sačinila obavještajne procjene koje su bile svojevrsna jugoslovenska smrtovnica, tmurna objava dolazeće i neminovne apokalipse, koja je do tančina predvidjela krvavi raspad nekadašnje države za koju se do tada vjerovalo da je jedna od najsrećnijih konglomerata istoka i zapada, komunizma i kapitalizma, nacionalne, religiozne raznolikosti i tolerancije i uspješno zaliječenih rana Drugog svjetskog rata.
Pomenuti dokument je samo jedan od mnogobrojnih sa kojih je skinuta oznaka tajnosti, a koji su se našli u nedavno objavljenoj knjizi poznatog beogradskog novinara i publiciste Dragana Bisenića pod imenom “Od nacionalnog idealizma do nacionalne tragedije – CIA i Jugoslavija”.
Riječ je o zbirci dokumenata ove američke obavještajne službe i izvještaja o stanju u Jugoslaviji od 1948. do 1990. godine. Ovi tajni dokumenti ukazuju na genezu i sadržaj saradnje američkih obavještajnih službi i komunističkih vlasti u Jugoslaviji, hladnoratovskom periodu i sukobu Tita i Staljina, ali i donekle rješavaju ključnu dilemu – da li je CIA samo predvidjela ili je i izazvala raspad Jugoslavije.
Obrnuti paradoks
Iz pomenutih papira se vidi da je CIA najviše pažnje Jugoslaviji poklanjala u periodu između Rezolucije Informbiroa 1948. i Staljinove smrti, kada ih je, kao i ovdašnji narod, najviše zanimalo da li će SSSR i zemlje saveznice napasti Jugoslaviju. Jugoslavija je bila interesantna obavještajnim krugovima u Pentagonu i zbog Pokreta nesvrstanosti čiji je Tito bio suosnivač i mnogi ovi izvještaji govore o navodnim pokušajima SSSR, uglavnom neuspješnih, da taj pokret podvrgnu svojoj kontroli. Ima dosta toga i o takozvanoj neprijateljskoj emigraciji, ustašama i četnicima, ali iz dokumenata ne proizilazi da li ih je CIA na bilo koji način pomagala, naprotiv, vidi se da ih je brinulo da im njihovo djelovanje ne pokvari odnose sa Titom i podstakne ga da se približi Moskvi.
Inače, nastanak CIA 1947 – 1948. godine vremenski se podudara sa raskidom Jugoslavije sa Informbiroom. I to je bio događaj, kako navodi Bisenić u svojoj knjizi, koji je obilježio i Jugoslaviju i američku obavještajnu službu i poslužio kao platforma za približavanje i saradnju, iako bi po definiciji obavještajna služba jedne kapitalističke države morala da bude neprijateljska prema jednoj komunističkoj državi. Taj “obrnuti paradoks” bio je odnos CIA i Jugoslavije, gdje je CIA bila zaštitnik jednog “nacionalno-komunističkog sistema”, kakvim je smatran jugoslovenski komunizam.
Otuda se na početku hladnog rata razvila čak i neka vrsta formalne saradnje između obavještajnih službi dvije zemlje, bar teorijski neprijateljskih sistema. Taj istorijski razlaz Tita i Staljina, kako navodi Bisenić, bio je događaj koji je odmah privukao pažnju novih rukovodilaca CIA, koji odlučuju da pošalju svog prvog agenta u Beograd. Dan pošto je Informbiro “izbacio” Jugoslaviju, direktor CIA šalje u memorandumu predsjedniku Trumanu sažetak prvih analiza u kojima je zapazio da će Tito pokušati da učvrsti unutrašnju poziciju i “pustiti pipke prema zapadu”. U telegramu od 18. juna 1948. godine ambasada u Beogradu ovaj raskol naziva možda “najznačajnijim političkim događajem u zemlji od američkog priznanja Jugoslavije”, i dodaje kako je to “predznak moguće pukotine u sovjetskom bloku ukoliko bude dopušteno da se svađa raširi.”
Krađa aviona
Naknadno gomilanje sovjetskih trupa u satelitskim državama na granicama Jugoslavije 1950. godine, istaklo je Balkan kao najvjerovatniju metu dalje sovjetske agresije pa se region našao na listi globalnih kriznih prioriteta, odmah iza Koreje u kojoj se već ratovalo. U tom svjetlu, kako objašnjava Bisenić u svojoj knjizi, predsjednik Hari Truman je zatražio da se ponovo razmotri politika prema Jugoslaviji. Američki Generalštab je avgusta 1950. predložio da u slučaju sovjetske agresije, Amerika treba da pruže vojnu pomoć, ali bez ikakvog učešća američkih vojnih snaga. Prva naznaka dobijanja ove vojne pomoći došla je sa neočekivanog mjesta. Tokom druge polovine 1950. godine Jugoslavija je pretrpjela užasnu sušu, čije su posljedice ugrožavale ne samo proizvodnju žitarica, stoga i održive količine hrane, nego i sposobnost jugoslovenske vlade da se odbrani od sovjetske agresije. SAD su, stoga, odlučile da iskoriste taj događaj radi pokretanja vojne pomoći u okviru programa ekonomskog oporavka.
Diskusije o Ugovoru o obavještajnoj saradnji između CIA i UDB-e ponovo su počele krajem novembra 1950. godine kada je američka obavještajna agencija bila posebno osjetljiva na sve znake potencijalne sovjetske agresije protiv Jugoslavije.
Šef Odeljenja za političku koordinaciju Frenk Vizner na svoju inicijativu počeo je razgovore o tome sa jugoslovenskim diplomatom Vladimirom Velebitom, nakon što je za to dobio odobrenje od Stejt departmenta, Pentagona i Generalštaba. Velebit je tom prilikom uzvratio da je “on lično za saradnju CIA sa jugoslovenskom tajnom službom i da će on razmotriti ovo pitanje s Titom”. Predstavnici CIA su tada rekli da će pomoći Jugoslaviji na području psihološkog rata, ali i prilikom izgradnje sistema komunikacija sa Zapadom koji može da bude korišćen u slučaju da Jugoslavija bude napadnuta.
Prva manifestacija ovog prećutnog sporazuma bila je jugoslovenska ponuda sovjetskog borbenog aviona MiG-15 američkoj obavještajnoj službi, samo nedjelju dana pošto je usmeni sporazum finalizovan. Pilot sa najnovijim sovjetskim tipom borbenog aviona MiG-15 prebjegao je u Jugoslaviju, a jugoslovenska strana nije željela da ih vrati, pa je obavijestila Sovjete da se avion srušio i da je uništen. Istovremeno, nisu dozvolili sovjetskim oficirima da uđu u zemlju i istražuju taj slučaj. Umjesto toga, predložili su Amerikancima da preuzmu avion, odnosno CIA. Sa jugoslovenske strane to je bio poklon i prva manifestacija saradnje CIA i Jugoslavije. Zbog toga je došlo pet američkih pukovnika – pilota koji su bili zbog toga pridruženi CIA. Oni su mnogo puta dolazili i odlazili iz Jugoslavije, dok nisu cijeli avion iznijeli u dijelovima, prenosi “Glas Srpske”.
Šta nakon Tita
Predstavnici CIA su početkom sedamdesetih ponovo pokušali intenzivirati pregovore sa Beogradom. Kulminacija se desila u jesen 1971. godine. Američki agenti su se tada obratili pojedinim diplomatskim predstavnicima Jugoslavije i pod oznakom “hitno” predali im obavještajne podatke o tobožnjoj vezi ustaške emigracije na Zapadu sa tajnim službama SSSR.
Nekako u isto vrijeme, kako objašnjava Bisenić u svojoj knjizi, počeli su da se pojavljuju i prvi sporadični izvještaji CIA o mogućem raspadu Jugoslavije, a u kojima po prvi put figurira opcija raspada Jugoslavije, budućnosti zemlje poslije Tita pa do svjedočenja neposrednih učesnika kako je nastajala pomenuta famozna analiza “15-90” koja je definitivno predvidjela jugoslovenski rasplet.
Sve je aktuelizovano tokom Titove bolesti, a onda i nakon njegove smrti. U jednom od tih dokumenata od šest strana, napisanom 1980. godine daju se previđanja o tome šta će se desiti sa Jugoslavijom. Od raspada zemlje do stabilnih alternativa, kao i posljedica za Zapad. U analizi se razmatraju i ekonomske veze, ali i nacionalne podjele, kao i pritisak koji bi dolazio od Sovjetskog Saveza kad Tito umre. U posljednjem dijelu analize se predviđa čak i mogućnost građanskog rata.
– Nijedna vrsta zapadne podrške ne može zaustaviti nasljednike da se upuste u samodestruktivnu borbu za sukcesiju ili da spreči jugoslovenske konstitutivne narode da započnu građanski rat, ako su odlučni da učine to. Bez obzira na to, vešto tempirana i orkestrirana zapadna pomoć može da napravi veliku razliku u konsolidaciji potencijalno održivog vođstva posle Tita, čime bi se održao stabilni regionalni, kontinentalni i svetski balans moći – navodi se na kraju ove analize, a koju je u svojoj knjizi objavio Bisenić.
Analitičari CIA su vjerovali da je prvenstveno sovjetska prijetnja vojnom intervencijom bila ono što je držalo Jugoslaviju na okupu nakon Titove smrti.
Pošto je i sam Sovjetski Savez počeo da se raspada 1989. godine, ova prijetnja se smanjivala do tačke u kojoj se više nije uzimala u obzir, posebno u Sloveniji i Hrvatskoj.
Spuštanje zavjese
Ova obavještajna analiza je svoje konačne obrise i konture dobila pomenute 1990. godine u kojoj je najavljen definitivni raspad SFR Jugoslavije i krvavi sukobi na njenoj teritoriji. Navedeno je da u Sloveniji, a u manjoj mjeri i u Hrvatskoj, “niče novi nacionalizam okrenut Zapadu, dok je on u Srbiji ukorijenjen u državno statičkoj ekonomiji, vojničkoj tradiciji i većoj sklonosti kao snažnoj centralnoj vladi “.
– Otcjepljenjem Slovenije i Hrvatske Jugoslavija će prestati da funkcioniše kao federalna država u roku od godine i vjerovatno će se raspasti u roku od dvije godine. Ekonomska reforma neće spriječiti raspad – navedeno je u dokumentu CIA sa kojeg je skinuta oznaka “povjerljivo”.
CIA je američku administraciju obavijestila i da će Srbija najvjerovatnije blokirati pokušaj Slovenaca i Hrvata da od Jugoslavije formiraju konfederaciju i da će to uz rastući nacionalizam prouzrokovati raspad zemlje.
– Ozbiljni konflikti među zajednicama će pratiti raspad Jugoslavije i biće nastavljeni i poslije njenog raspada. Nasilje će biti žestoko i dugotrajno – napisali su američki agenti i analitičari navodeći da će “usljed srpske represije doći i do vojne pobune Albanaca na Kosovu i da će ih podržati albanska manjina u Crnoj Gori i Makedoniji”.
U ovom aktu se ističe i da BiH predstavlja najveću prijetnju za prerastanje fundamentalnih etničkih podjela u Jugoslaviji između Srba i Hrvata u nasilje velikog obima među zajednicama.
– Etnički miks ove republike, muslimani više od 40 odsto, Srbi 32 odsto i Hrvati 18 odsto ukupnog stanovništva – uvijek je bio potencijalno opasan – napisali su agenti CIA, iscrtavajući tada i mapu novih država koje će nastati na prostoru bivše Jugoslavije.
Prema riječima Bisenića, nije malo onih koji misle da je ona bila uputstvo, vodič za sukobljene narode i za one koji su htjeli i planirali sukob, a da na kraju ne moraju da strahuju od bilo kakve američke akcije, pošto je posljednji stadijum defetizma njenih zaključaka bio da “Amerika, a ni Evropa, ne mogu ništa da učine” kako bi se spriječio raspad Jugoslavije i građanski rat u njoj.
Ovaj povjerljivi dokument američkih obavještajnih službi tako je doživio sudbinu Tarabićevih proročanstva – za njega su svi znali i svi bili opijeni magičnom moći riječi koje su potvrđivale neminovnost nečega što tada čak ni najhrabriji nisu smjeli da pomisle. Bilo je to proročanstvo koje se ispunjavalo samo od sebe. A možda i uz malu pomoć sa strane. Istih onih koji su ga i sačinili, jer nakon raspada moćnog Sovjetskog Saveza, nije više bilo potrebe da se očuva i Jugoslavija. Rusija je u međuvremenu ponovo stala na noge. I CIA se po automatizmu ponovo energično aktivirala na ovim našim prostorima te opet našla saveznike u pojedinim bivšim jugoslovenskim republikama. Deža vi.
Okretanje ploče
Prema riječima direktora Evroazijskog bezbedonosnog foruma Mitra Kovača od Drugog svjetskog rata bivša Jugoslavija je postala predmet interesovanja i jedne i druge antifašističke koalicije. CIA je, kako je objasnio, uvijek težila da ovaj prostor drži pod svojom kontrolom, a prije svega preko bliskih saveznika, poput Velike Britanije.
– Pokazalo se da ni Titovo istorijsko “NE” Staljinu nije slučajno te da je i ono isprojektovano upravo na Zapadu. Tito i njemu bliski saradnici su još od 1943. godine bili pod uticajem obaveštajnih struktura sa zapada – kaže Kovač.
Sve se promijenilo, kako kaže, nakon Titove smrti i naknadnog raspada Sovjetskog Saveza te okončanja perioda hladnoga rata, jer od tada te službe Jugoslaviju počinju lagano puštati niz vodu i doživljavati je kao tvorevinu koju treba razbiti.
