Kategorija: Kolumne

Čiji su zapravo Dani Vlade S. Miloševića?

Piše: Ranko Risojević, književnik

Nerado pišem ovaj tekst, bio sam cijelo jutro protiv toga, da kažem sebi, ne tiče te se, gledaj svoja posla. Ali ne mogu. Obećao sam pokojnom Vladi S. Miloševiću da ću ipak ostati mu blizak. Bar dok živim. A izgleda da sam još živ.

Manifestacija “Dani Vlade S. Miloševića”, koja se ove godine održava 25. put, počela je večeras koncertom simfonijskog orkestra i hora studenata Akademije umjetnosti u Banskom dvoru u Banjaluci.

Kada se odlučivalo, prije 25 godina o obilježavanju djela Vllade Miloševića, formiran je Organizacioni odobor u kome su bili znalci djela Vlade Miloševića, dok tek formirana Akademija umjetnosti ne stasa do nivoa da sama može da odlučuje o manifestaciji koja bi trebalo da bude tradicionalna. Jer prva priredba, da to tako nazovemo, održana je 2000. godine tako da iduća bude za stogodišnjicu rođenja Vlade Miloševića. I tako je bilo.

Organizacioni odbor je odlučivao o sadržaju manifestacije. Vlado Milošević je smatran velikanom grada. I tako je bilo dok se sama manifestacija nije dovoljno razvila da je mogla biti samostalna u odnosu na odbor. Uduženje kompozitora nije ni postojalo, a vjerujem da ni sada ništa ne radi. Pitam se ko odlučuje o sadržaju Dana Vlade Miloševića. Obradovao sam se programima zadnjih godina koji su u centar stavljali Vladu Miloševića. Upravo tako kako je sinoć govorila i pomoćnica ministar za kulutru Tanja Đaković. Citiram:

“Noseći ime Vlade Miloševića, našeg čuvenog velikana, etnomuzikologa, kompozitora i pedagoga, ova manifestacija, baštineći njegovo kulturno nasljeđe, pomjera granice čuvajući naše nematerijalno kulturno nasljeđe od zaborava, ali istovremeno mu daje na važnosti, vrijednosti i značaju”, rekla je Đakovićeva.

Ona je istakla da je upravo iz tog razloga ova manifestacija posebna i po svom edukativnom karakteru i uživa snažnu podršku Ministartva prosvjete i kulture R.S.

“Našim mladim stvaraocima pružena je prilika da pokažu sve ono što znaju i sve ono što Republika Srpska nudi i daje kada je u pitanju muzička umjetnost”, rekla je Đakovićeva.

Okupljene je pozdravio i gradonačelnik Banjaluke gospodin Draško Stanivuković, koji je rekao da je Vlado Milošević savršen spoj raskošnog talenta i svjesnosti šta znači sačuvati glas svog naroda.

Tako je otvorena svečana dvadeset i peta manifestacija „Dani Vlade Miloševića“, djelom koje ne mora da bude njegovo djelo, ali bar da ispunjava ono što su rekli gospođa pomoćnica Ministra kulture, i gospodin Gradonačelnik.. I šta smo čuli? Čuli smo djelo Đoakina Rosinija, „Stabat mater dolorosa“. Ne zaboravimo da je ovih dana vaskršnji post za pravoslavce, pa je vjerovatno organizator i to uzeo u obzir. I prošle godine obilježen je Rosini, sa svoja dva djela, uvertirom iz opere „Gospodin Bruskino“, i „La Danza“, napuljska tarantela. Sve su to djela „bliska“ djelu Vlade S Miloševića. Prošle godine izvedeno je samo jedno djelo Vlade Miloševića, „Kočićeve riječi“, a, eto, proslavili smo 230 godina od rođenja Đoakina Rosinija. Našli smo, opet eto, bliskog stvaraoca našem kompozitoru koji se malo bavi seljačkom, kočićevskom muzikom.

Da, sjećam se, bili smo skupa, Vlado Milošević i ja, u Sarajevu, na Filozofskom fakultetu, gdje je sjajni dirigent Radivoje Spasić snimio za radio „Mrgudu“ Vlade Miloševića. Studenti su bili oduševljeni. Trebalo je to samo vidjeti. Ali ti studenti su znali šta je „Mrguda“ ko je napisao to neprolazno djelo. Ali, neću o tome. Govorimo o nama bliskom djelu „Stabat mater doloroza“, koje je autor dorađivao i prepušta drugome kompozitoru da takođe pripomogne, što je trajalo desetak godina, pa sada imamo djelo blisko Vagneru. Jadna Isusova majka kao Brunhilda iz Valkire nadvikuje se sa orkestrom.Rosini je bio oduševljen Vagnerom, ili njegov saradnik. Ovdje je to uspjelo sjajnoj Snežani Savičić Sekulić.

Želim da pohvalim izvođenje, a ne autora djela. Nismo vidjeli veći ansambl na sceni i na balkonu. Dirigent Branka Radošević Mitrović zaista je briljantna. Imala je i od koga da nauči, bila je asistent divne Darinke Matić – Marović. Tada su izveli Mocartov „Rekviem“, povodom 250 godina od rođenja čuda zvanog Mocart. Bio je blizak i Vladi Miloševiću, pa je bilo u redu što Dani Vlade S. Miloševića počinju tim velikim univerzalnim djelom.

Ponavljam, izvođači Rosinijevog djela sinoć su bili izvanredni. Publika, uglavnom mlada, bila je oduševljena. Bila je to rijetko viđena priredba u tako akustičnoj koncertnoj dvorani Banskog dvora. Odličan orkestar,solisti izvanredni, a horovi koji bi sigurno rado zapjevali i horske kompozicije Vlade Miloševića, da se stave na repertoar. Ali neće. Predviđeno je da se izvedu djela Mokranjca. Njega je Vlado Milošević cijenio kao jednog od svojih učitelja, ali čeka da se jednom izvedu i njegova horska djela, kao što je „Na petrovačkoj cesti“, na tekst Branka Ćopića, a koja je bila itekako i u ovom ratu. Ali, neko ne voli horskog kompozitora Vladu Miloševića a gospodar je hora „Jedinstva“ koje je osnovao Vlado S. Milošević.Istovremeno je upravo na tim djelima i dobio neku titulu.

I šta još da kažem. Bilo je sinoć veoma prijatno, ali neko poput mene pita se šta se dešava na muzičkom odjelu naše Akademije. Ako neće da pročitaju moje knjige o Vladi S. Miloševiću, neka bar pročitaju doktorsku disertaciju sarajevskog profesora Ivana Čavlovića.. Da ne govorim ko je sve na djelu našeg akademika magistrirao i doktorirao..

Da, gledao sam u Torontu Rosinijevu operu „Pepeljuga“. Bila je prekrasna. Eto, preporuke. Djeca će biti oduševljena. I moje su unuke, Katja i Matea bile oduševljene.

9 Aprila, 2026
Nevidljivi frontovi savremenog doba: Šta poručuje Marko Parezanović u novoj knjizi

Marko Parezanović već godinama važi za jednu od najzagonetnijih i najuticajnijih figura srpskog bezbjednosnog aparata, a njegov profesionalni put prati reputacija čovjeka koji djeluje daleko od očiju javnosti, ali u samom središtu ključnih procesa. Njegova nova knjiga „Hibridni rat – od doktrine do prakse“ predstavlja svojevrsni teorijski i iskustveni presjek savremenih sukoba koji se, kako tvrdi, više ne vode samo oružjem, već informacijama, percepcijom i uticajem.

Nova knjiga „Hibridni rat – od doktrine do prakse“, autora prof. dr Marka Parezanovića, upravo je objavljena i odmah izazvala pažnju stručne i čitalačke javnosti koja prati diplomatiju, bezbjednost i savremenu strategiju.

Parezanović, priznati ekspert u domenu bezbjednosnih i geostrateških analiza, u ovom djelu spaja tradicionalnu teoriju hibridnog ratovanja sa konkretnim primjerima iz stvarnosti i praktičnog iskustva koje je stekao u skoro tri decenije rada u sistemu bezbjednosti.

Bezbednosni stručnjak, univerzitetski profesor i jedan od osnivača Akademije za nacionalnu bezbjednost, Parezanović u knjizi hibridni rat opisuje kao prikriven, perfidan i manipulativan oblik agresije. Umjesto klasičnog osvajanja teritorije vojnom silom, fokus se, prema njegovim riječima, premješta na „osvajanje duša“, odnosno na oblikovanje svijesti društva tako da ono počne da djeluje protiv sopstvenih interesa.

“Hibridni rat levitira između mira i rata i može dugo da traje, iscrpljujući državu koja se nalazi u stalnom stanju napetosti” navodi Parezanović, upozoravajući da se konvencionalni sukob često javlja tek kada je meta već ozbiljno oslabljena.

Knjiga predstavlja jedinstveno putovanje od teorije do prakse – od klasičnih doktrina o geopolitičkim sukobima, preko informacionih, ekonomskih i diplomatskih mehanizama, sve do konkretnih modernih scenarija u kojima države i nevladine strukture koriste kompleksne oblike uticaja, manipulacije i strukturiranog pritiska na druge aktere.

U širem kontekstu savremenih geopolitičkih previranja, od rata u Ukrajini do rastućih tenzija između velikih sila, autor tvrdi da je hibridno djelovanje postalo dominantan model nadmetanja država, jer omogućava postizanje strateških ciljeva bez formalnog objavljivanja rata. Posebnu opasnost vidi u spoju hibridnog ratovanja i vještačke inteligencije. Prema njegovim riječima, usmjerenim psihološkim djelovanjem moguće je „programirati“ milione umova, dok digitalna zavisnost mladih generacija otvara prostor za kontrolu informacija i potiskivanje kritičke misli.

Parezanović naglašava da hibridni rat nije projekcija budućnosti, već realnost sadašnjice. Kao instrumente navodi političke i ekonomske destabilizacije, sankcije, medijske kampanje, sajber napade, finansijske manipulacije, specijalne operacije i djelovanje kroz nevladin sektor i međunarodne organizacije.

On posebno insistira na tezi da savremeni sukobi više nijesu jasno razgraničeni, već se odvijaju u „sivim zonama“, gdje je teško precizno utvrditi ko je akter, a ko meta, što dodatno komplikuje međunarodne odnose i unutrašnju stabilnost država. U knjizi se osvrće i na ulogu međunarodnih institucija, rezolucija i deklaracija koje, kako ocjenjuje, mogu postati sredstvo strateškog pritiska i dugoročne stigmatizacije čitavih naroda.

Umjesto suvoparnih akademskih formulacija, Parezanović čitaocu nudi konkretne studije slučaja, realne analize bezbjednosnih izazova i strategijske poruke o tome kako današnji politički i vojni akteri koriste hibridne metode da bi oslabili protivnika ili preoblikovali globalnu bezbjednosnu arhitekturu.

Kao ilustraciju navodi iskustva Srbije iz perioda raspada Jugoslavije, NATO agresiju 1999. godine i djelovanje međunarodnih sudskih tijela, ukazujući na, kako smatra, dvostruke standarde u međunarodnoj politici. Prema njegovom tumačenju, takvi mehanizmi proizvode snažne psihološke i društvene posljedice, utiču na moral i produbljuju unutrašnje podjele.

Za razliku od brojnih akademskih radova, Parezanović u ovoj knjizi ne insistira na obimnim citatima i fusnotama, već nudi, kako kaže, autentično promišljanje zasnovano na teoriji i praksi. Time djelo dobija i element ličnog svjedočanstva čovjeka koji tvrdi da je hibridne procese posmatrao i iznutra i spolja, kao akter i kao analitičar.

Bez obzira na različite ocjene njegovog javnog djelovanja i političkog uticaja, jedno je izvjesno – kroz knjigu „Hibridni rat – od doktrine do prakse“ Marko Parezanović nastoji da otvori raspravu o prirodi savremenih konflikata i ulozi država u svijetu u kojem se granice između rata i mira sve više brišu.

2 Marta, 2026
BANJALUKA – URBANISTIČKI VAKUM

Graditi treba planski, uz osvrt na životni prostor, s parkingom i garažama, jer razvoj ne smije stati, ali ne smije biti u sjenci profita.

Piše: Marijana Bogdanović

Još jedna sjednica Skupštine grada Banjaluka, još jedno pokretanje novih–starih tema. Na dnevnom redu su izmjene regulacionih planova za više naselja: Starčevica, Obilićevo, Paprikovac, Petrićevac – prostori u kojima ljudi žive, odgajaju djecu i gdje linije na papiru ne predstavljaju stvarnu organizaciju života. Doduše, nisu ni na mjestima gdje bi trebali biti označeni parking prostori.

Svako ko je „muku mučio“ tražeći mjesto za parkiranje u gradu od oko 200.000 stanovnika zna koliko je lako „izgubiti živce“.

Kašnjenje sjednice od 45 minuta možda nije problem, jer šta je to za grad koji već tri decenije nema usvojen Urbanistički plan? Možda je i poruka da razvoj kasni, da se vizija odgađa. Iako vizija možda i nije potrebna da bi se razumjela poruka koalicione većine – bez javne rasprave nema regulacionih planova.

Opozicija tvrdi da je suludo usvajati regulacione planove dok se ne usvoji Urbanistički plan. Prvo pitanje koje se nametne je jednostavno: Ako nacrt Urbanističkog plana postoji, a konačni dokument još nije usvojen, po kojem se tačno okviru Banjaluka danas razvija? Kako grad može planirati budućnost bez strateškog dokumenta koji definiše dugoročni razvoj?

U međuvremenu, zgrade niču, saobraćajnice su preopterećene, a infrastruktura pokušava sustići tempo izgradnje.

Ipak, poenta je da treba graditi planski – uz parkinge i garaže, jer razvoj ne smije stati, ali ne smije ni biti u sjenci profita.

Regulacioni planovi trebaju biti precizni instrumenti unutar jasne strategije. Bez krovnog plana, oni su samo improvizacija.

Danas mijenjamo jedno naselje, sutra drugo.

Danas „usklađujemo“ sa budućim Urbanističkim planom koji još ne postoji u konačnoj formi.

Sve to više liči na pokušaj opravdavanja nego na sistemski pristup.

Grad koji se razvija bez jasnog plana rizikuje da postane zbir parcijalnih interesa. Kada se jednom izgrade zgrade bez dovoljno parkinga, škola ili zelenih površina, te greške ostaju decenijama – i svi smo svjedoci toga.

Vrijeme je da se prestane sa djelimičnim rješenjima, jer grad se ne vodi od sjednice do sjednice.

Urbanistički plan nije politički pamflet.

On je temelj grada – temelj koji ne bi trebao stalno biti „u pripremi“.

21 Februara, 2026
Stevandić: Operacija Blanuša – „njihova“ posljednja šansa ili ruski rulet sa Šmitom

Kad god razotkrijem podmukle planove političkog podzemlja BiH i opozicije iz Republike Srpske (čiji najistaknutiji član nosi kodno ime „Mujica“), a koje pomenuto podzemlje sponzoriše i kontroliše, odmah dobijem lansirane odgovore – spinove medijsko-pravosudnog, političko-obavještajnog sistema sakrivenog u dubini neugašenog AID-a. Reciklaža laži u cilju zastrašivanja, diskvalifikacije, satanizacije, putem upotrebe pomenutih medijsko – pravosudnih alata razumljiva je i nepismenim. Ali, izgleda da moraju…

Tako će i poslije ovog teksta ponovo spinovati reciklirane priče poput tzv. crvenog kombija (za koji, „čudom“ ne znaju da postoji presuda u slučaju Mektić u moju korist, pa čak da mi se i Dragan Mektić izvinio). Tu se naročito ističu malobrojni, ali ambiciozni, srpski autošovinisti iz opozicionih partija (navedenog kodnog imena „Mujica“) koji se nanovo dokazuju, gazdama iz FBiH – OHR političkog kartela. Čitajte! Imaćete za čim da žalite i kukate. Ludačka želja za vlašću gasi reflekse opreza i sramote. Pa da ih, kako narod kaže, rastočimo do srži po redu i važnosti:

Operacija Blanuša je propala, jer smo znali da udruženi projekat Šmita, CIK-a i Ustavnog suda BiH vodi proglašavanju Vlade Srpske neustavnom. Čitali smo ih unaprijed, bili brži i tu Vladu potvrdili imenovanjem mandatara od strane v.d. predsjednika Republike Srpske, na koju nije bilo primjedbe ni sa evropske, ni ruske, a ni sa američke strane. Štaviše, sve tri strane su je podržale, a SAD najdirektnije, putem momentalne posjete otpravnika poslova svoje ambasade u BiH v.d. predsjedniku Ani Babić Trišić.

Potpuno je jasno da niko, baš niko iz EU, nije ni naveo mogućnost nepriznavanja ili nelegitimnosti imenovanja mandatara Save Minića od strane Ane Trišić Babić, kao što to nije uradila ni Rusija, a SAD učinile već navedeno. Sada su na djelu tri (moguća) pravca zasnovana na operaciji Blanuša.

Jedan, autošovinistički i opozicioni predstavnici iz Republike Srpske traže od Ustavnog suda Republike Srpske da se odluka o izboru v.d. predsjednika Ane Trišić Babić proglasi neustavnom, pa posljedično i sve njene odluke.

Dva, bošnjački predstavnici iz FBiH iz zajedničkih institucija podnose apelaciju Ustavnom sudu BiH u cilju odluke o neustavnosti i nove Vlade Save Minića.

Tri, CIK (zabranjujući svima ostalima) sam započinje bjesomučnu kampanju za kandidata Branka Blanušu, ne samo poništavanjem izbora sa biračkih mjesta gdje je zajednički kandidat njih i Šmita drastično izgubio, nego i brisanjem svih neospornih glasova kakvih je bilo najviše od broja upisanih – ukupno 84.000 glasača na 136 glasačkih mjesta. Čitaj poništavanjem volje glasača sa 136 glasačkih mjesta, dajući Blanuši prednost od 5.700 glasova pred ponavljanje izbora 8. februara.

Međunarodni input – uticaj na ovaj proces ima samo dva scenarija. Prvi, da je u pitanju avanturizam bošnjačkih faktora i ruski rulet sa Šmitom, od čega će posljedice snositi samo igrači ruskog ruleta i opozicija Republike Srpske, ali će Srpska i FBiH ostati pomirene.

Druga, veoma opasna mogućnost je da je ovo guranje prsta u oko američkoj administraciji od strane Šmita, CIK-a i Bošnjaka na liniji sukoba američko – evropske politike, slične ili još drastičnije od pitanja Grenlanda i da Šmit i CIK Bošnjake i opoziciju iz Srpske zloupotrebljavaju u korist jačanja i prevladavanja njemačkog i briselskog uticaja nad američkim u BiH. Ovdje se već sa đavolom ne sade tikve, nego bombe, pa bi i posljedice po budućnost i bezbjednost BiH, ali i Balkana, mogle biti katastrofalne.

Operacija Blanuša ima za cilj da se uticajem opozicije, srbofobnih i autošovinističkih faktora potpuno delegitimizuju v.d. predsjednik i Vlada Srpske i da ostane još samo Narodna skupština Republike Srpske. U tu Skupštinu bi Blanuša zakucao posljednji ekser raspuštanjem, ukoliko ga uspiju nametnuti za predsjednika Srpske.

Imam osjećaj da bi Sarajevo slavilo kao 1941. godine, jer bi tad ono odlučivalo o svemu, a Srpska ne bi imala ni Vladu, ni Predsjednika, ni Narodnu skupštinu. I to bi bio kraj srpskog suvereniteta sa ove strane Drine. Nama zvuči strašno, a njima primamljivo, pa zato neće odustati.

Svi preduslovi za ovu operaciju su stvoreni. Medijski linč i satanizacija funkcionera Republike Srpske su slični satanizaciji srpskih lidera devedesetih, kao i četrdesetih godina dvadesetog vijeka. Ambiciozni i nedorasli Srbi koji u zgarištu Republike Srpske vide svoju šansu, stalna i histerična kampanja zavađanja rukovodstava Srbije i Srpske i spinovanje najbjesomučnije međusrpske mržnje između vlasti i opozicije, ali i samog naroda, radikalizovani su do kraja.

Dakle, stvar je opasna.

Ali, čast mi je da sve srbofobe i autošoviniste obavijestim da narod koji je stvorio Republiku Srpsku nije glup. Nije pokvaren kao oni čije su ambicije daleko iznad njihovih vrijednosti i nije ustrašen, naivan i nedostajan da bi sam sebe uništio.

Zato vam, kao neko ko više od 35 godina nije pomjerio politički ni nacionalni kurs ni milimetra, niti se uplašio prijetnji, laži i podmetanja – jasno i otvoreno poručujem: mnogo ste se prevarili, da me kažem onu drastičniju riječ sa prvim slovom „Z“.

6 Februara, 2026
Stevandić: Potez bijelim figurama

Ostavka Vlade Republike Srpske je bio potez bijelim figurama, dakle potez koji sad moraju da prate i federalni i međunarodni faktori, pogotovo oni tradicionalno nenaklonjeni Republici Srpskoj, naveo je predsjednik NSRS Nenad Stevandić u kolumni za Glas Srpske.

Kolumnu prenosimo u cijelosti:

To je proaktivan politički potez, a ne reakcija na razne odluke i – oprostite na izrazu – podmukle poteze iz FBiH i dijelova Ustavnog suda, dijelova Kvinte i drugih raznih dijelova, uključujući parapolitičko i obavještajno podzemlje u BiH.

Naročito to nije reakcija na ono što se kuva u krnjem Ustavnom sudu BiH kome mjesecima traže petog člana da bi Vladu Republike Srpske proglasili neustavnom. Uzalud vam trud, svirači.

Opozicija opet tercira reakcijama iz Šmitovog legla i partijama iz FBiH, bilo “trojci” ili SDA. Nevjerovatno je da SDS nasjeda na političke finte koje mu dodjeljuju titulu spasioca BiH jer, za razliku od drugih opozicionih partija, ima i prošlost i iskustvo.

Žalim što su dozvolili da ih ucjenjuju Viber grupe ispod cenzusa koje se inače predstavljaju parlamentarnim partijama. Stanivukovićev Pokret, doduše, ima strukturu i organe, ali se još profiliše i ne iznosi model nacionalne politike bez koje nema podrške naroda i građana Srpske.

Uglavnom, stvari su jednostavne. Institucije Republike Srpske rade 24 časa na dan, a opozicija odapinje strijele kada se probudi (rijetko prije 10) i vidi koje su mete obilježili politički faktori iz FBiH, ustavni sudovi, Šmitovi, ohaerovi i dugi erovi…

Propali su planovi sa rušenjem ustavnog poretka Republike Srpske vještom zamjenom teza rušenja ustavnog poretka BiH, zbog čega su na potjernici završili predsjednik Republike, Narodne skupštine i Vlade, uz velike snove administratora Viber grupa da postanu ministri.
SDS i PDP će mnogo kasnije shvatiti kakvu su šansu tada propustili, jer bi koncentraciona Vlada bila politička Vojska Republike Srpske i bila bi toliko superiorna da bi Srpska za vijek vjekova obezbjedila svoj status i opstanak.

Ipak, bilo je lakše ne rizikovati i podilaziti “strancima i federalcima” i čekati da oni “obore Dodika”, a njima vlast padne u ruke k'o zrela kruška. Pokazalo se da je nezrela, i kruška i opozicija!

I da zaključim: Gotovo da nema sličnog primjera u istoriji koliko se pakosti potrošilo, i još troši, protiv Republike Srpske zbog njene suverenističke politike i nepokorenog naroda. Sada ta propala pakost počinje da generiše mržnju u najtežem vremenu kada se cijeli svijet ljulja na ivici ratnih žileta i pokliča.

Oborili su nam mnoge predsjednike i tribune, od Radovana, Ratka, Momčila, Biljane, Nikole… Moglo bi ih se još dosta nabrojati. Dodik je nekim čudom (zajedno sa preostalim nadležnosti koje čuva Narodna skupština) ostao nepokoren i u sedlu, iako su mu oteli državni pečat. Ali, državništvo se ne potvrđuje imanjem ili nemanjem pečata koji se udara na papir, nego imanjem onog pečata koji se udara na istoriju.

Znam da u vlasti u Republici Srpskoj ne stanuju anđeli i da ima mnogo toga što nije u redu, što treba bolje i poštenije, ali da bismo došli do tog istorijskog pečata među nama danas ne smije biti popuštanja i odustajanja, jer bi nam onda Vladu birali drugi. Naš potez je prvi, ali i posljednji.

18 Januara, 2026
Zašto ćutimo dok Srpska gubi radnike?

Neven Stanić, odbornik Ujedinjene Srpske u Skupštini grada Banjaluka, u svojoj kolumni upozorava na sve veći priliv stranih radnika u Republici Srpskoj dok domaće stanovništvo masovno odlazi u inostranstvo. On smatra da ovakav trend predstavlja ozbiljnu prijetnju budućnosti Srpske i ističe da su potrebne hitne mjere kako bi se zadržali i vratili naši ljudi.

Kolumnu Stanića pročitajte u cijelini:

Sve više čitam i gledam kako se u Republici Srpskoj zapošljavaju strani radnici, dok naši ljudi odlaze iz zemlje.

Samo ove godine, izdato je preko 2.000 radnih dozvola strancima u Republici Srpskoj i to Indijcima, Pakistancima, Bangladesancima ( ako se tako kaze), Nepalcima i ostalim -ancima. I da niko nista nije uradio po tom pitanju. Naprotiv, od poslodavaca se cak i promovise uvoz jos veceg broja radnika.

Ne možemo graditi budućnost ako nasi radnici odlaze, a na njihova mjesta dolaze radnici iz inostranstva. To nije normalno. Zato treba da ponudimo konkretne mjere i subvencije da vratimo nase ljude koji su otisli u inostranstvo da rade, ali isto tako da pruzimo jaku podrsku domacim radnicima. Uputicemo konkretne izmjene zakona u parlamentarnu proceduru i raditi na podizanju svijesti ovog izazova.

Ako se ne probudimo sada – kasnije će biti kasno. Republika Srpska treba da ulaže u svoje ljude, ne da ih zamjenjuje!

Ovi strani radnici koji nam dolaze su ljudi koji imaju totalno drugacije poimanje o nama i nasoj kulturi, obicajima i tradiciji, a pogotovo imaju drugacije poimanje odnosa prema porodici, zenama, suprugama, majkama i djeci sto je kljucno za njihovu bezbjednost. Evropa se kaje zbog svojih politika, a mi ne smijemo napraviti istu gresku. Moramo sacuvati sami sebe, jer ionako nas je malo.

Poslodavci prihvataju takve radnike zarad profita, a kasnije ce spavati u njihovim kucama i zvace ih svojim ZETOVIMA. JA TO NECU.

Stavovi izneseni u ovoj kolumni lični su stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala.

22 Septembra, 2025
Ćurković: Demokratija po mjeri Brisela – EU sprovodi model prisilnog pokoravanja

Evropska unija, pod krinkom demokratije, sprovodi politički pritisak i okupaciju nad zemljama koje se ne uklapaju u njenu agendu – poručuje Miloš Ćurković, predsjednik mladih Ujedinjene Srpske, u kolumni u kojoj upozorava da je i Republika Srpska postala meta institucionalnog nasilja i političkog ucjenjivanja.

Kolumnu Miloša Ćurkovića prenosimo u cjelosti:

“Evropska Unija je još jednom potvrdila da ne poštuje demokratsku volju naroda. Njen primarni cilj je okupacija svih zemalja koje misle i žele suprotno, bilo to putem sankcija, nelegitimnim predstavnikom ili vršenjem ucjena na institucije jedne zemlje.

Nakon Rumunije, Moldavije i Gruzije, Republika Srpska se suočava s otvorenim napadima i presudama na svoje građanske predstavnike. Neuracunljivo nametanje nelegitimnog visokog predstavnika kojim se podriva slobodna volja gradjana Republike Srpske samo je jadan od dokaza za primarni cilj EU a to je ukoravanje do konacnog pokoravanja RS!

Ovo je jasna poruka EU: nije bitna volja naroda, već stav zapadnih zemalja. Sistem je jasan: ‘radićete kako mi kažemo, a ne kako narod izabere’.

Ovim smo stekli utisak da potomci nacista nastavljaju istim putem svojih predaka ka savremenoj okupaciji slobodarskog svijeta.

Zato nikada u EU i nikada u Nato pakt!” – poručuje Ćurković

Stavovi izneseni u ovom tekstu predstavljaju mišljenje autora i ne obavezuju redakciju portala.

2 Augusta, 2025
Migrantska kriza ne smije postati teret Republike Srpske

Migrantska kriza koja potresa Evropu sve češće dobija refleksije na Balkanu. Prema riječima Miloša Ćurkovića, predsjednika Mladih Ujedinjene Srpske, pokušaji da se migrantski teret prebaci na Republiku Srpsku predstavljaju ozbiljnu bezbjednosnu, društvenu i kulturološku prijetnju. U nastavku kolumne, Ćurković iznosi niz konkretnih primjera, upozoravajući na opasnosti koje, kako kaže, prijete iz neodgovorne migracione politike Evropske unije.

Migrantska kriza u Evropi uzela je tolikog maha da svoj „prljavi veš“ žele da poture zemljama Balkana, uključujući i Republiku Srpsku. Za dolazak migranata na Stari kontinent direktno su odgovorne zemlje članice EU, rušeći demokratski izabrane vlasti u Libiji, Siriji, Iraku, Avganistanu… i pružajući razne benefite i olakšanja prilikom apliciranja za boravišne i radne dozvole.

Šta je to sve donijelo Evropi, govore podaci da je stopa kriminala u evropskim državama u ogromnom porastu – pljačke, ubistva, silovanja, paleži i napadi na stanovništvo.

Primjera radi, u Njemačkoj su migranti od 2015. godine pa naovamo silovali preko 7.000 žena. U Austriji su 2025. godine afrički migranti u Beču eksplozivnom napravom digli u vazduh automat za piće, dok je jedan Avganistanac nekoliko mjeseci ranije uhapšen zbog planiranja napada na božićnu pijacu. U Francuskoj su svakodnevni napadi na policiju u Parizu i Marseju, a u februaru ove godine alžirski migrant izbo je nekoliko ljudi u gradu Miluzu, na istoku Francuske, na tromeđi sa Njemačkom i Švajcarskom.

U Irskoj su paljeni kampovi za migrante nakon što je migrant na smrt pretukao 14-godišnjeg tinejdžera. U Londonu je migrant nožem zadao ubodne rane Englezu pred ženom i bebom, pritom snimivši cijeli napad i objavio ga na društvenim mrežama.

Pored velike kulturološke razlike, veliki rizik predstavlja i činjenica da većina migranata dolazi iz zemalja u kojima djeluju jake terorističke organizacije i ekstremističke grupe. Ako uzmemo u obzir da nije „bauk“ da strane službe koriste migrante za terorističke akte, raznim ucjenama, pa čak i ćelijama „spavačima“, kako bi u određenom momentu izazvali strah i unijeli nemire u demokratske zemlje, jasno je da inicijativa Velike Britanije i ostalih članica EU predstavlja bezbjednosni rizik – kako za Republiku Srpsku, tako i za cijeli Balkan.

Da bismo sačuvali nacionalni identitet, porodice, žene i djecu, odlučno moramo reći „NE“ Evropskoj uniji, pod bilo kakvim pritiscima i ucjenama! Republika Srpska nije i ne smije postati prihvatni centar. Moramo zaštititi budućnost naše zemlje i porodične vrijednosti koje su duboko utkane u našoj istoriji

Stavovi izneseni u ovom tekstu predstavljaju mišljenje autora i ne obavezuju redakciju portala.

4 Jula, 2025
Autorski tekst predsjednika Republike Srpske: 109:84

Generalna skupština Ujedinjenih nacija na zasjedanju održanom 23. maja ove godine nije prihvatila prijedlog rezolucije o navodnom genocidu u Srebrenici u julu 1995. godine. Nije bilo većine glasova od ukupnog broja članica UN, ni od većine prisutnih, istakao je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik u autorskom tekstu za Glas Srpske.

Autorski tekst prenosimo u cijelosti:

Od 193 države-članice UN za prijedlog bošnjačko-njemačke rezolucije glasale su 84 članice, dok je 19 bilo protiv, 68 se uzdržalo, a 22 članice uopšte nisu glasale, što čini 109 glasova koji nisu podržali sramotnu rezoluciju. Ovakvo glasanje je i rezultat ogromnog truda i djelovanja Srbije i predsjednika Aleksandra Vučića, koji su neumorno u nebrojenim kontaktima sa članicama UN objašnjavali i ukazivali na jednostranost i netačnost onoga što je bošnjačko-njemačka rezolucija spremila kao osudu srpskog naroda, Srbije i Republike Srpske. Rezolucija nije dobila natpolovičnu većinu od 97 glasova članica UN, jer 84 glasa “za” nisu bila dovoljna za njeno usvajanje, što pokazuje da to nije većinska volja svjetske zajednice država u UN. Ovo je jedina istina, jer to govori matematika i tu ne pomaže ni poslovničko iskrivljavanje Povelje UN. Tako je “Glas Amerike” na sam dan glasanja 23. maja objavio: “‘Glasu Amerike'” je u svjetskoj organizaciji ranije precizirano da je za usvajanje nacrta rezolucije potrebna prosta većina članica Generalne skupštine – što uobičajeno iznosi 97 država od 193, koliko ih ukupno ima.” Na isti način je pisao i sarajevski portal “Kliks”: “Prema informacijama koje su dostupne na zvaničnoj stranici ovog UN tijela, donošenje odluka nije jasno definisano. Kako piše, donošenje odluka u sferama mira i sigurnosti, kao i u biranju država članica Vijeća sigurnosti te Ekonomskog i socijalnog vijeća UN, mora imati podršku dvije trećine država članica, odnosno 129 glasova. Van ovih sfera, odluke se donose prostom većinom, odnosno bilo bi potrebno 97 glasova. Ipak, kako naglašavaju, većina rezolucija se u Generalnoj skupštini donosi konsenzusom, odnosno bez glasanja. Važno je napomenuti da još nije potpuno jasno kako će se označiti rezolucija o genocidu u Srebrenici u UN. Ono što je mogućnost jeste to da bude označena i kao ‘odluka u sferi mira i sigurnosti’, što bi značilo da bi za donošenje rezolucije bilo potrebno 129 glasova, odnosno dvotrećinska većina. Kada bi se rezolucija pak označila van navedene sfere, potrebno bi bilo samo 97 glasova, što je i realno očekivati.”

Rezolucija o Srebrenici bila je isforsirana od strane zapadnih zemalja, ali je 23. maja na zasjedanju Generalne skupštine UN propala na glasanju, pa se onda pozivaju na član 18. stav 3. Povelje UN, koji prije glasanja nije pominjan i po kome se odluka o pitanjima koja nisu važna, može donijeti većinom glasova prisutnih članova. Ovaj član ne isključuje uzdržane iz 171 prisutnog predstavnika članica UN. Uz to neki predstavnici su bili prisutni, ali nisu glasali, ili su izašli iz sale u vrijeme glasanja.

Nije nevažno da je tekst rezolucije u tajnosti pisao bošnjački (ne)ambasador BiH u UN Zlatko Lagumdžija, zajedno sa Nijemcima, uz znanje i podršku Denisa Bećirevića i Željka Komšića, dvojice bošnjačkih članova Predsjedništva BiH, uz skaj-koprcanta Elmedina Konakovića, ministra spoljnih poslova u Savjetu ministara. Sve su to činili kršeći Dejtonski sporazum i Ustav BiH. Sasluživali su i drugi predstavnici zapadnih zemalja, sve sa ciljem produbljivanja podjela u ionako podijeljenoj BiH kao decenijskom rezultatu njihove politike dvostrukih standarda.

Nije bilo genocida u Srebrenici

– Ako ono što se dogodilo u Srebrenici hoćete da nazovete genocidom, onda za stvarni genocid nađite drugu riječ – izjavio je Noam Čomski, jedan od vodećih svjetskih intelektualaca. Isto tako su i profesor na Hebrejskom univerzitetu u Јerusalimu Јehuda Bauer, koji se u stručnim krugovima smatra najvećim autoritetom za pitanje holokausta i genocida i Efraim Zurof direktor Centra “Simon Vizental”, javno rekli da u Srebrenici NIЈE BILO GENOCIDA. Zurof navodi da se u Srebrenici nije dogodio genocid, već ratni zločin i istakavši da Generalna skupština Ujedinjenih nacija nije mjesto gdje bi trebalo donijeti odluku o tome da li je neki istorijski događaj genocid. Istoričari su ti koji poznaju činjenice i koji mogu da odluče da li je nešto genocid ili ne. Sve ovo je politika i u tome je problem.

– Ne mislim da je Generalna skupština UN kvalifikovana da donese rezoluciju o istorijskim pitanjima. Generalna skupština nije skup istoričara, to je skup političara koji predstavljaju zemlje i njihove političke interese. I zato je, u stvari, svaka rezolucija koju oni donesu u suštini apsolutno besmislena. Predložena rezolucija o Srebrenici je u potpunosti u suprotnosti sa mirovnim sporazumom zato što je nisu dogovorile sve tri strane u BiH. To je samo po sebi kršenje Dejtonskog sporazuma koji može da proizvede ozbiljne probleme – upozorio je Zurof.

Profesor Edvard Herman sa američkog Pensilvanija univerziteta napisao je: “Srebrenički masakr predstavlja najveći trijumf propagande u balkanskim ratovima i ostaje nedostižan u svojoj simboličkoj moći. To je simbol ‘srpskog zla’ i ‘muslimanskog statusa žrtve’, kao i ‘pravednosti’ zapadnog rasturanja Јugoslavije i intervencije na više nivoa, uključujući i bombardovanje i kolonijalnu okupaciju Bosne i Hercegovine i Kosova.”

Filip Korvin (SAD) bio je izaslanik UN i njihov koordinator za civilna pitanja u BiH. Korvin piše da su zvanični izvještaji o genocidu čisto političke prirode, naglašavajući da se istini o događajima u Srebrenici ispriječila srbofobija te da su Ričard Holbruk i Pedi Ešdaun iskoristili rat u bivšoj Јugoslaviji da izgrade svoje karijere. “To što se desilo u Srebrenici nije bio masakr nad muslimanima, već niz krvavih napada i kontranapada tokom tri godine i eskalacije u 1995. godini. Cifra od 8.000 ubijenih, s kojom se često barata u međunarodnoj zajednici, je jedno neodrživo pretjerivanje. Prava cifra je vjerovatno bliža broju od 700”, napisao je Korvin.

U julu 2021. godine objavljen je “Zaključni izvještaj Nezavisne međunarodne komisije za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu od 1992. do 1995. godine” koju je činilo deset stručnjaka iz raznih zemalja (Јapana, SAD, Australije, Srbije, Nigerije, Italije, Austrije, Njemačke) na čelu sa izraelskim istoričarem Gideonom Grajfom. Na kraju izvještaja od preko hiljadu strana piše: “Zaključuje se da se u Srebrenici nije dogodio niti pojedinačni zločin genocida niti genocid uopšte. Iako Komisija ne smatra ubistva koja su se dogodila oko Srebrenice genocidom, ona i uvažava činjenicu da su hiljade ljudi (uglavnom ratnih zarobljenika) ubijene na najstrašniji način i da odgovorne za ove gnusne zločine treba kazniti. Nalazi Tribunala o genocidu neće izdržati test vremena, jer je Komisija uvjerena da se zločini u Srebrenici ne mogu smatrati genocidom. Do sada je bilo široko prihvaćeno tumačenje da ubistvo 8.000 muslimanskih muškaraca nalikuje genocidnim zločinima koje su počinili nacisti, sistematski odvajavši Јevreje i druge manjine od ostatka stanovništva, da bi ih potom ubili. Nalazi Komisije pokazuju da se zločin takve prirode nije dogodio. Štaviše, Komisija je utvrdila da su muslimanske snage 28. divizije Armije Republike BiH unutar Srebrenice formirale vojnu kolonu sa više od 12.000 pripadnika vojske koja se probila kroz formacije srpske vojske i krenula prema muslimanskoj teritoriji. Napadi na ovu kolonu, koji su prouzrokovali smrt približno od četiri do pet hiljada pripadnika 28. divizije Armije Republike BiH, mogu se smatrati legitimnim vojnim akcijama. Međutim, pogubljenje 2.500-3.000 vojnih zatvorenika, uključujući nekoliko stotina muških civila iz baze Potočari, pored nekoliko stotina razmijenjenih vojnika, predstavlja ratni zločin. Komisija ne sumnja u zločinačku prirodu ovih ubistava.”

“Genocid” po tumačenju Haškog tribunala

Međunarodni krivični tribunal za bivšu Јugoslaviju, ili kako ga obično nazivaju – Haški tribunal, formiran je Rezolucijom Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija broj 827. Od 25.5.1993. godine, pozivanjem na poglavlje 7. Povelje UN, bez navođenja konkretnog člana koji bi mu dao ovlašćenje da formira međunarodni krivični sud, jer nije ni imao takvu nadležnost. Ciljevi su od početka bili jasni – odrediti krivca i žrtvu, ne radi pravde i pomirenja, nego upravo suprotno. Zato je bilo potrebno dati zvučnost radu Tužilaštva i Suda, pa su uveli pojam “haški genocid” kao falsifikovanje Konvencije o genocidu koja jasno određuje postojanje namjere da se potpuno ili djelimično uništi kao takva neka nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa. Kako je onda stradanje nekoliko hiljada bošnjačkih zarobljenika, podvedeno pod pojam genocida? Broj nikada nije stvarno utvrđen, ali postojanje žrtava i strijeljanje ratnih zarobljenika je dovoljno veliki ratni zločin kome ne treba dodavati još i genocid. Haški tribunal je u skladu sa ciljem osnivanja, taj zločin okarakterisao kao genocid. To je objasnio Šel Magnuson, profesor na švedskom univerzitetu u Upsali: “Prije suđenja u Hagu ni naučnici, ni pravnici nisu mogli ni zamisliti da će pojedinačni masakri biti definisani kao genocid. Tu ideju je formulisao Mahmud Šerif Basioni, američki profesor prava, koji je sačinio studiju o nasilju u Bosni, a koja je predstavljala osnovu za rad tribunala. Basioni je pred američkim Kongresom rekao da, prema Konvenciji o genocidu, u Bosni nije počinjen genocid, ali da bi se situacija mogla promijeniti ako se zauzme ‘progresivan’ stav koji dozvoljava ‘lokalni’ genocid.” Takav prijedlog Mahmuda Šerifa Basionija prihvatila je politika zapadnih zemalja i nametnula kao osnovu za rad Haškog tribunala.

Razlike britanske i bošnjačko-njemačke rezolucije

Pamti se pokušaj Velike Britanije sa prijedlogom rezolucije o genocidu iz 2015. godine pred Savjetom bezbjednosti UN, koji je zaustavljen vetom Vitalija Čurkina u ime Ruske Federacije. Važne stvari iz britanske nisu našle mjesta u tekstu bošnjačko-njemačke rezolucije koja je potpuno jednostrana i još pogubnija po odnose u BiH, u regionu Balkana, u Evropi, ali i u cijelom svijetu koji se podijelio na glasanju 23. maja. U britanskoj rezoluciji je pisalo da postoje žrtve na svim stranama, da se osuđuju sva kršenja i zloupotrebe ljudskih prava i sva kršenja međunarodnog humanitarnog prava, da se izražava žaljenje sa žrtvama na svim stranama u sukobu u BiH, da se potvrđuje podrška Dejtonskom sporazumu i sporazumu o stvaranju Federacije BiH i da se pozivaju sve strane da se strogo pridržavaju svojih obaveza koji proizilaze iz tih sporazuma. U rezoluciji od 23. maja toga nema i to pokazuje namjere podnosilaca bošnjačko-njemačke rezolucije. Da li to onda znači da podnosioci rezolucije i oni koji su glasali “za”, ukidaju Dejtonski sporazum i sporazum za stvaranje Federacije BiH? Izostavljen je i suštinski značaj pomirenja na osnovu dijaloga. Ispada da će sve biti nametano u cilju nestabilnosti, nepovjerenja i produbljivanja podjela. Zato je tu Šmit i krnji Ustavni sud BiH, koji sam sebi određuje trajanje mandata suprotno Ustavu BiH kao međunarodnom ugovoru, donoseći odluke bez ustavnog osnova.

Namjere neprihvaćene rezolucije

U rezoluciji od 23. maja 2024. godine ima nekoliko ključnih tačaka koje razotkrivaju namjere bošnjačko-njemačkih podnosilaca, ali i kosponzora. Njemačka ambasadorka u UN je kao podnosilac izgovorila i ono što nije napisano u rezoluciji: “Sve žrtve jednako oplakujemo, kada kažemo sve mislim na sve etničke grupe. Ovo je veliko postignuće međunarodne zajednice”. Krupna je to laž.

U tekstu između ostalog piše da Generalna skupština UN: “Odlučuje da 11. jul proglasi Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici 1995. koji će se obilježavati svake godine; Osuđuje bez rezerve svako poricanje genocida u Srebrenici kao istorijskog događaja i poziva države članice da očuvaju utvrđene činjenice, uključujući i kroz svoje obrazovne sisteme, razvijanjem odgovarajućih programa, takođe u znak sjećanja, u cilju sprečavanja poricanja i iskrivljavanja činjenica, te pojave genocida u budućnosti; Poziva sve države članice, organizacije sistema Ujedinjenih naroda, druge međunarodne i regionalne organizacije i civilno društvo, uključujući nevladine organizacije, akademske institucije i druge relevantne sudionike da obilježavaju Međunarodni dan, uključujući posebna obilježavanja i aktivnosti u znak sjećanja i počast žrtvama genocida 1995. godine u Srebrenici, kao i odgovarajuću edukaciju i aktivnosti podizanja svijesti javnosti.”

Namjera je da se manjkave i jednostrane presude Haškog tribunala proglase “istorijskim događajem” i “očuvaju utvrđene činjenice” da bi se zabetonirala takva “istina” i spriječilo svako naučno i istorijsko istraživanje. Uz to, takva “istina” bi bila ugrađena u obrazovne sisteme razvijanjem odgovarajućih programa u svim članicama UN. Sve to im je malo, pa pozivaju cijeli svijet, sve organizacije i učesnike da svake godine obilježavaju “genocid u Srebrenici”. Podrazumijeva se da bi onda “srpski zločinci” bili označeni kao najveće zlo od postanka svijeta što prevazilazi stvarne genocide koje su počinili Nijemci u kontinuitetu više od vijeka, počev od Namibije i Prvog i Drugog svjetskog rata, zatim kolonijalni bijeli Amerikanci, Englezi, Belgijanci, Holanđani, Italijani, Nezavisna država Hrvatska, svi bez osude u obrazovnim sistemima svijeta. Za njih važi odrednica “nacisti, fašisti, ustaše, kolonijalne snage, a zločinci u građanskom ratu u BiH su – Srbi, kako su to Muslimani-Bošnjaci napisali na ploči na ulazu u sarajevsku Vijećnicu s natpisom: ‘Na ovom su mjestu srpski zločinci …'”.

Sramna rezolucija o navodnom genocidu u Srebrenici poručuje svima kako je lako pokrenuti ratove i kako je teško dovesti do pomirenja nakon njih. Pogotovo kada i dalje djeluju one snage koje su dovele do sukoba, održavale ga i potpirivale. Kako tada, tako i danas.

3 Juna, 2024
Dodik o Dejtonskom sporazumu i rezoluciji 2625

Svi narodi imaju pravo da odrede svoj politički status, potpuno slobodni i bez stranog miješanja, i da nastave svoj privredni, društveni i kulturni razvoj, a svaka je država dužna da poštuje ovo pravo saglasno odredbama Povelje UN, istakao je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik.

Kolumnu predsjednika Republike Milorada Dodika prenosimo u cijelosti:

Dejtonski sporazum ili Opšti okvirni sporazum za mir u BiH, kako je njegov zvanični naziv, jedan je od najvažnijih dokumenata međunarodnog prava nastalih nakon Drugog svjetskog rata.

Pored tog opšteg i okvirnog sporazuma, on sadrži i 11 aneksa kojima su potpisnici – Republika Srpska i Federacija BiH, sporazumno i detaljno razradili uslove za ostvarivanje mirnog rješenja nakon građanskog rata u BiH.

Kao takav, Dejtonski sporazum je međunarodni ugovor na koga se odnosi Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora, kako su to u utvrdili Venecijanska komisija Savjeta Evrope i Ustavni sud BiH.

Svakako je najvažniji Aneks 4 pod nazivom “Ustav BiH” koji je ustanovio ustavnopravnu strukturu državne zajednice kojom su Republika Srpska i Federacija BiH (s)tvorili poslijeratnu “Bosnu i Hercegovinu”, bez bilo kakvih odrednica njenog državnog određenja i uređenja.

Dakle, dejtonska BiH nije ni republika, ni federacija (što ne može ni biti, jer u svom sastavu već ima federaciju), ni savezna država, ni bilo šta drugo što postoji u ustavnopravnoj praksi. Najbliža je konfederaciji, s obzirom na vrlo mali broj tačno nabrojanih državnih nadležnosti koje su dva entiteta prenijeli na nivo “Bosne i Hercegovine”.

Oni time imaju status državotvornih entiteta ali su zadržali ogromnu većinu državnih nadležnosti, sve one koji Ustavom BiH nisu izričito određeni kao nadležnosti “Bosne i Hercegovine”.

Ovakva ustavna konstrukcija po članu 3.3.a) Ustava BiH vrlo je slična konstrukciji saveza država-članica Sjedinjenih Američkih Država, kako to piše u amandmanu 10. Ustava SAD:

“Prava koja nisu ovim ustavom data Sjedinjenim Državama, niti su uskraćena državama, ostavljena su svakoj pojedinoj državi ili narodu”.

MEĐUNARODNO PRAVO TEMELj BiH

Nastanak i konstrukcija poslijeratne “Bosne i Hercegovine” se temelji na međunarodnom pravu. Nastala je na međunarodnoj mirovnoj konferenciji u Dejtonu 1995. godine, 21. novembra, kada je parafiran mirovni sporazum, da bi 14. decembra iste godine bio zvanično potpisan u Parizu.

Osnov je bio, kako to piše i u Aneksu 4 – Ustavu BiH: “Vođeni ciljevima i načelima Povelje Ujedinjenih nacija, Opredijeljeni za suverenitet, teritorijalni integritet i političku nezavisnost Bosne i Hercegovine u skladu sa međunarodnim pravom, Odlučni osigurati puno poštivanje međunarodnog humanitarnog prava, Nadahnuti Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima, Međunarodnim sporazumima o građanskim i političkim pravima, te o privrednim, socijalnim i kulturnim pravima, kao i Deklaracijom o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičkim manjinama, te drugim instrumentima za zaštitu ljudskih prava”.

S obzirom da je Povelja Ujedinjenih nacija najvažniji akt međunarodnog prava, treba poći od njenog zvaničnog, autentičnog tumačenja koje je utvrdila Generalna skupština Ujedinjenih nacija na svom 25. zasjedanju održanom 24. oktobra 1970. usvojila Rezoluciju broj 2625 kojom donosi “Deklaraciju o načelima međunarodnog prava o prijateljskim odnosima i saradnji država u skladu s Poveljom Ujedinjenih nacija”.

Ovu deklaraciju međunarodna sudska tijela prihvataju kao autentično tumačenje Povelje UN. Povelja UN normira načela međunarodnog prava koja na ugovornoj osnovi obavezuju sve članice UN-a i smatraju se pravilima međunarodnog prava opšte prirode. S obzirom da su Povelja UN i dva međunarodna pakta o građanskim i političkim Privrednim, socijalnim i kulturnim pravima, sastavni dio Dejtonskog sporazuma i njegovog Ustava BiH, Deklaracija je i njihovo vjerodostojno tumačenje.

Dakle, prema Deklaraciji, pod načelima međunarodnog prava opšte prirode nesumnjivo se podrazumijevaju: načelo zabrane sile; načelo mirnog rješavanja međunarodnih sporova; načelo neintervencije; dužnost država da međusobno sarađuju u skladu sa Poveljom UN-a; načelo ravnopravnosti i samoopredjeljenja naroda; načelo suverene jednakosti država i načelo ispunjavanja prihvaćenih međunarodnih obaveza u dobroj vjeri.

Navešćemo najvažnije dijelove te Deklaracije:

Uvod Deklaracije iz 1970. između ostalog navodi: “ubijeđeni da potčinjenost naroda stranoj vlasti i dominaciji i eksploataciji predstavlja osnovnu prepreku ostvarivanju međunarodnog mira i bezbjednosti, ubijeđeni da princip ravnopravnosti i samoopredjeljenja naroda predstavlja značajan doprinos savremenom međunarodnom pravu i da je njegova stvarna primjena od najvećeg značaja za unapređivanje prijateljskih odnosa među državama zasnovanim na poštovanju principa suverene jednakosti”, razrađuje kroz sedam principa odnose među državama i narodima.

Princip broj 1. Deklaracije obavezuje “da se država uzdržava u svim međunarodnim odnosima od pribjegavanja prijetnji ili upotrebe sile, bilo protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti svake države, bilo na svaki drugi način nesaglasan sa ciljevima Ujedinjenih nacija”. Princip broj 3. potvrđuje “dužnost u skladu sa Poveljom UN da se ne interveniše u poslove koji spadaju u unutrašnju nadležnost svake države”. Princip broj 5. – ravnopravnost i samoopredjeljenje naroda; Princip broj 6. – suverena jednakost država.

Povelja Ujedinjenih nacija ne dijeli narode na male i velike, niti države na male i velike. Јednakost i ravnopravnost i poštovanje suverenosti svake države, opšta su načela međunarodnog prava.

Kada je u pitanju princip neintervenisanja u poslove koji spadaju u unutrašnju nadležnost države, Deklaracija obavezuje: “Nijedna država (SAD, Velika Britanija, Njemačka…) ili grupa država (PIK i njegov upravni odbor kao samozvano i samoizabrano tijelo samoizabranih zemalja bez osnova u Dejtonskom sporazumu) nema pravo da interveniše, neposredno ili posredno (pojedini zapadni ambasadori u Sarajevu, visoki predstavnik i OHR, strane sudije u Ustavnom sudu BiH, Tužilaštvo i Sud BiH kao vanustavno pravosuđe, po muslimanskom okupatorskom pravilu – kadija te tuži, kadija ti sudi), iz bilo kog razloga (zbog legitimnih zahtjeva Republike Srpske za dosljedno poštovanje Dejtonskog sporazuma onako kako je potpisan; zbog nepoštovanje nelegalnog i nelegitimnog Kristijana Šmita i njegovih terorističkih odluka; zbog pozivanja na samostalnost Republike Srpske zbog kršenja Dejtonskog sporazuma od strane stranih država i njihovih predstavnika, što običnih – Marfija, što specijalnih – Eskobara, O'Brajena, Piča, Sarazina; zbog stalnog preglasavanja srpskih sudija u Ustavnom sudu BiH; zbog selektivne pravde u suđenjima za ratne zločine i oslobađanje muslimanskih komandanata – Nasera Orića i drugih; zbog progona maltene svih pripadnika Vojske Republike Srpske, optuživanja za “genocid” itd, itd.) u unutrašnje ili spoljne poslove neke druge države (odnos Republike Srpske kao međunarodno priznatog entiteta prema drugim državama – Srbiji, Rusiji, Mađarskoj, Kini i drugima).

Prema tome, ne samo oružana intervencija, već i svaki drugi oblik miješanja ili svaka druga prijetnja, upereni protiv ličnosti (sankcije Dodiku, Cvijanović, Stevandiću, Viškoviću i drugima; montirani sudski procesi na osnovu nametnutih zakona Petriča, Ešdauna, Incka, a pogotovo Kristijana Šmita) države ili protiv njenih političkih, ekonomskih i kulturnih elemenata (rušenje sajtova organa Republike Srpske, zaustavljanje projekata i sredstava po osnovu već ispunjenih reformi i ciljeva Evropske unije), suprotni su međunarodnom pravu.

Nijedna država ne može da primijeni niti da podrži upotrebu mjera ekonomske, političke ili svake druge prirode kako bi prisilila neku drugu državu (Republiku Srpsku i njene demokratski izabrane organe vlasti) da joj se potčini u vršenju njenih suverenih prava (nadležnosti koje Srpskoj pripadaju po Ustavu BiH i Ustavu Republike Srpske koji je usaglašen sa Ustavom BiH) ili da dobije od nje koristi bilo koje vrste (eksploatacije poljoprivrednih, šumskih, vodnih, rudnih i drugih bogatstava što bi uslijedilo nakon otimanja imovine Šmitovim “zakonom” i odlukama neustavnih institucija na nivou BiH – komisije za koncesije BiH).

Upotreba sile (prijetnja progonom – tužbama i zatvorom) u cilju lišavanja naroda njihovog nacionalnog identiteta (zabrana 9. januara kao Dana Republike, himne “Bože pravde” i grba Republike Srpske), predstavlja kršenje njihovih neotuđivih prava i principa neintervencije.

Dakle, da ponovimo, bez umetaka: “Nijedna država nema pravo da interveniše, neposredno ili posredno iz bilo kog razloga u unutrašnje ili spoljne poslove neke druge države. Prema tome, ne samo oružana intervencija, već i svaki drugi oblik miješanja ili svaka druga prijetnja upereni protiv ličnosti, države ili protiv njenih političkih, ekonomskih i kulturnih elemenata, suprotni su međunarodnom pravu.

Nijedna država ne može da primijeni niti da podrži upotrebu mjera ekonomske, političke ili svake druge prirode kako bi prisilila neku drugu državu da joj se potčini u vršenju njenih suverenih prava ili da dobije od nje koristi bilo koje vrste. Upotreba sile u cilju lišavanja naroda njihovog nacionalnog identiteta predstavlja kršenje njihovih neotuđivih prava i principa neintervencije”.

Princip broj 5. iz Deklaracije od 24. oktobra 1970. godine – o ravnopravnosti i samopredjeljenju naroda, razrada je onoga što piše u Povelji UN i međunarodnim paktovima koji su sastavni dio Ustava BiH. U Deklaraciji piše: “Svi NARODI imaju pravo da odrede svoj politički status, potpuno slobodni i bez stranog miješanja, i da nastave svoj privredni, društveni i kulturni razvoj, a svaka je država (“Bosna i Hercegovina”, Srbija, Hrvatska, SAD, Rusija, Njemačka, Britanija itd.) dužna da poštuje ovo pravo saglasno odredbama Povelje.

Imajući u vidu da podvrgavanje NARODA stranom potčinjavanju (O'Brajenu, Kristijanu Šmitu, Majklu Marfiju, Јohanu Satleru i drugim sarajevskim ambasadama) dominaciji ili eksploataciji, predstavlja kršenje ovog načela, kao i odricanje osnovnih ljudskih prava (suđenje po nametnutim odlukama stranaca, a ne po zakonima BiH) i da je u suprotnosti sa Poveljom UN.

I opet da ponovimo: “Svi NARODI imaju pravo da odrede svoj politički status, potpuno slobodni i bez stranog miješanja, i da nastave svoj privredni, društveni i kulturni razvoj, a svaka je država dužna da poštuje ovo pravo saglasno odredbama Povelje. Imajući u vidu da podvrgavanje NARODA stranom potčinjavanju, dominaciji ili eksploataciji, predstavlja kršenje ovog načela, kao i odricanje osnovnih ljudskih prava i da je u suprotnosti sa Poveljom UN”.

Kada je u pitanju samopredjeljenje naroda, u principu broj 5. piše: “Stvaranje suverene i nezavisne države, slobodno udruživanje ili integracija sa nekim nezavisnim državama ili uspostavljanje bilo kog drugog političkog poretka koji jedan narod slobodno odabrao, predstavlja za taj narod način njegovog prava na samoopredjeljenje.

Svaka je država dužna da se uzdrži od pribjegavanja svim prinudnim mjerama kojima bi se narodi, pomenuti u formulaciji ovog načela, lišavali svog prava na samoopredjeljenje, slobode i nezavisnosti. Kada djeluju protiv i suprostavljaju se takvim prinudnim mjerama u vršenju svog prava na samoopredjeljenje, ovi su narodi ovlašćeni da traže i primaju pomoć, saglasno sa ciljevima i principima Povelje Ujedinjenih nacija”.

RASPAD BiH PO MILANU KUČANU

Pošto nije bilo dovoljno spremnosti, odlučnosti da se primjenjuje ustavni sistem Јugoslavije (Bosne i Hercegoine), onda je to, naravno, samo po sebi dovelo do tog logičnog raspada koji je po meni bio neminovan. Opet se vraćam tome – državne zajednice stvorene u nekim posebnim istorijskim uslovima moraju biti spremne da u trenutku kada se ti istorijski uslovi mijenjaju ponovo potvrde razlog svog zajedničkog življenja. Procesi su otišli predaleko i bile su neophodne alternative. Bilo je potrebno razmišljati šta ako tu zemlju (Bosnu i Hercegovinu) više ne prepoznajemo kao našu, šta je onda? Mislim da je bilo logično da je onda alternativa samostalna država.

11 Februara, 2024