Stid, strah, zbunjenost, nepovjerenje u policiju i pravosuđe, nerijetko prebacivanje krivice sa počinioca na žrtvu, kao i stigma cijelog društva samo su neki od razloga zašto se žene u zemljama regiona rijetko odlučuju da prijave slučajeve zlostavljanja.
Da je to tako pokazale su u svojim ispovijestima putem heštega #NisamPrijavila, koji se nedavno pojavio na društvenoj mreži Twitter, desetine hiljada žena iz zemalja regiona, koje su makar u virtuelnom svijetu podijelile svoja iskustva seksualnog zlostavljanja, kao i razloge zašto do sada nisu prijavile razne oblike zlostavljanja – od onog verbalnog, fizičkog, do seksualnog.
Potresne priče koje ove žene iznose pokazuju da su zemlje regiona očigledno prostor gdje se ženama žrtvama nasilja ne vjeruje, te one svoja iskustva skrivaju i ne odvažuju se da o njima javno pričaju.
Tako neke od njih navode da su prva zlostavljanja doživjele još kao djevojčice i da su o tome pokušale pričati sa najbližima, koji im nisu vjerovali i nerijetko su ih pitali čime su to one isprovocirale napad.
“#NisamPrijavila jer sam imala 12 godina, a on 21, jer mi je pretio da mu je tata vojno lice i da je svemoćan, da zna gde živim, jer je živeo u zgradi pored moje. Bilo me sramota i osećala sam se krivom i isprljanom”, navela je jedna djevojka na Twitteru.
Sudeći prema njihovim iskustvima, većina žena nakon zlostavljanja osjeća strah, zbunjenost i stid.
“#NisamPrijavila zato što sam bila prestravljena. U šoku. Samo sam drhturila i sklanjala pogled od njega. Ćutala sam i navlačila rukave da niko ne vidi. Kada sam posle nedelju dana pokušala da kažem, rođena majka je samo prevrnula očima. Rođeni brat me pitao čime sam izazvala. Eto”, ispovijest je jedne od zlostavljanih žena.
Mnoge navode da nisu ni pomišljale na to da zlostavljanje prijave policiji, uvjerene da tamo ne samo da neće dobiti pomoć, već neće biti shvaćene ozbiljno.
“#NisamPrijavila jer sam znala da nema ništa od prijave jer sam godinama radila sa žrtvama nasilja i videla kako policija i tužilaštvo ne rade svoj posao”, navela je jedna djevojka, dok je druga ispričala da nakon što je njena sestra prijavila seksualno nasilje policiji, od njih je dobila “savjet” da ode kući i pokuša na to zaboraviti.
Da strah od zlostavljača ne prestaje i nakon što od zlostavljanja prođu godine vidljivo je iz ispovijesti brojnih žena.
“Obrisala sam svoj #NisamPrijavila tvit jer ga se još plašim”, navela je jedna djevojka.
Koliko su i zašto ovakve grupe na Twitteru značajne, za “Nezavisne novine” govorila je Nada Golubović, predsjednica Upravnog odbora Fondacije “Udružene žene”, koja navodi da se na ovaj način razbija tabu.
“Uglavnom se dijele negativna iskustva, ali će se možda žene ovako osnažiti da iz svih tih negativnih iskustava počnu da govore na koji način da im se pomogne, možda će neko dati savjet kako da im se pomogne”, navela je Golubovićeva. Dodala je da se na ovaj način razbijaju stereotipi u društvu, zbog kojih žene često ne prijavljuju seksualno zlostavljanje.
Da je region prostor u kojem se češće za zlostavljanje optužuju žrtve, a rijetko počinioci, Golubovićeva je za “Nezavisne” kazala da je to posljedica života u patrijarhalnom društvu.
“Jasno su podijeljene uloge žena i muškaraca. Žena u tom društvu treba da bude skromna, a muškarcu je sve dozvoljeno. Mi i dan-danas kad imamo dosta stvari riješeno zakonom kada je riječ o seksualnom zlostavljanju, ali čak i sada kada nam policija doveze ženu u Sigurnu kuću, ženu koja je i dalje uznemirena zbog nasilja koje je proživjela, u liječničkom nalogu piše da je žena imala duboki dekolte”, kazala je Golubovićeva.
Kako je za “Nezavisne novine” kazao psiholog Aleksandar Milić, potrebno je da žrtve prijave zlostavljanje jer sam čin zlostavljanja predstavlja preveliku traumu da bi se o tome ćutalo.
“Žrtve često prikrivaju da su zlostavljane da ih ne bi okrivili da su saučesnici u zlostavljanju. U sistemu nema dovoljno informacija i pripremljenosti da osobe mogu na razne načine – anonimno, preko povjerljive osobe – da prijave, da bi se to tretiralo na adekvatan način”, rekao je Milić.
Dodao je da ako su neadekvatne reakcije nadležnih organa – onda žrtva ponovo postaje žrtva. Istakao je da se često i kada žrtva prijavi zlostavljanje pokrene pitanje povoda, postavlja se pitanje zašto je žrtva dovela sebe u situaciju da bude zlostavljana.
“Žrtva tako postaje krivac i onda da bi izbjegla tu stigmu pati i zadržava to za sebe”, kazao je Milić, dodajući da je naum da se o ovome mora pričati te da je potrebno da se više izvještava o ovim temama.
