Nakon sjednice Savjeta bezbjednosti UN u utorak konačno je postalo jasno šta je cilj američke spoljne politike, barem kada su u pitanju OHR i trenutni visoki predstavnik Kristijan Šmit, čiji legitimitet osporavaju u Republici Srpskoj.
SAD su od ključnog zagovornika postojanja OHR-a praktično postale faktor koji će na ovu kancelariju u ne tako dalekoj budućnosti, barem ako ostane trenutna spoljnopolitička orijentacija, staviti ključ u bravu.
Pomjeren rok za odlazak Šmita
Prije nego što izanaliziramo šta bi moglo da se krije iza ovih aktivnosti, važno je reći i zašto je došlo do ubrzane odluke o odlasku Šmita, iako je, prema informacijama “Nezavisnih”, postojao snažan konsenzus da se u taj posao krene tek nakon oktobarskih izbora.
Kako nam je rečeno, željelo se izbjeći da se u istom paketu odlučuje o Šmitovom nasljedniku i o produženju mandata EUFOR-a, pa je shvaćeno da se prije početka rasprave o vojnoj misiji EU i eventualnom ruskom vetu, mora izabrati novi visoki predstavnik, i to, kako smo i najavili, u okviru Savjeta za provođenje mira, a ne u okviru SB UN, na čemu insistiraju Rusija i Banjaluka.
Prema saznanjima “Nezavisnih”, brojne članice PIC-a praktično nisu ni bile upoznate s namjerama SAD u vezi s OHR-om dok nisu bile predstavljene na sjednici SB-a, osim čvrstog uvjeravanja da Trampova administracija neće tražiti da se nakon Šmitovog penzionisanja kancelarija odmah zatvori.
Nakon što je zamjenica američkog ambasadora u UN Tejmi Brus najavila da bi novi visoki predstavnik trebalo praktično da bude stečajni upravnik OHR-a, smanjile su se ambicije pojedinih kandidata da sjednu u tu stolicu jer je očigledno da će novi visoki predstavnik, ko god on bude, biti novi Valentin Incko – osoba bez ikakvih ovlaštenja ili mogućnosti djelovanja.
Jedina je ironija da je Incko karijeru završio kao fikus ne zbog djelovanja SAD, već zbog djelovanja EU, koja je smatrala da postojanje jakog OHR-a nije kompatibilno s evropskim putom BiH. Inače, to je vjerovatno glavni razlog zašto Brisel nije želio da zbog Šmita uđe u konfrontaciju s Trampovom administracijom.
Motivi Amerike
Kada je riječ o motivima SAD, oni su u BiH slični modelu koji SAD primjenjuju globalno. Čini se da SAD ovim potezima žele zadovoljiti tri osnovna principa Trampove spoljne politike. Prvi se odnosi na krug ljudi bliskih Trampu koji ima ekonomske interese širom svijeta. Treba napomenuti da plaćanje kampanja kandidatima na najviše funkcije u SAD nije ništa novo i radi se o potpuno legalnoj političkoj aktivnosti prema američkim zakonima, ali je u vrijeme Trampa ovaj princip dobio značajno na snazi u odnosu na raniji period.
Ovdje treba dodati i američke tehnološke mogule koji žele zadržati američki digitalni primat u sučeljavanju s kineskim tehnološkim kompanijama. U tom dijelu oboma je bitna Evropa ne samo kao tržište, već i kao regulatorna supersila koja na globalnom nivou postavlja standarde u tome kako se digitalne tehnologije koriste. SAD, na insistiranje američkih digitalnih divova, žele suzbiti ovu vrstu politike EU, jer smatraju da ugrožava američke ekonomske interese.
Drugi princip čine konzervativni tink tenkovi, od kojih je najznačajniji Heritage fondacija, koji žele promovisati vrijednosti koje predstavlja konzervativno hrišćanski segment američke populacije.
Treći princip odnosi se na tradicionalni spoljnopolitički establišment, koji je u najvećoj mjeri prisutan u Stejt departmentu. Njihov cilj je očuvati tradicionalne savezničke odnose i pomiriti tvrdi Trampov model “Amerike na prvom mjestu” s dugoročnijim interesima SAD, kojih nema bez očuvanja dobrih odnosa s ključnim saveznicima.
Globalni primat
Sva tri segmenta američke spoljne politike shvataju da Amerika ne može nastaviti kao do sada ako želi očuvati status primarne svjetske velesile. Poznati škotski ekonomista Nil Ferguson, koji sada živi u Americi i pokazuje simpatije za Trampov spoljnopolitički pristup, upozorava da nijedna zemlja ne može očuvati status globalne velesile ako počne da više izdvaja za servisiranje spoljnog duga nego za odbranu. Prema zvaničnim američkim podacima, američki spoljni dug iznosi oko hiljadu milijardi dolara, dok se za odbranu u ovom trenutku izdvaja oko 950 milijardi dolara.
BiH je, s tim u vezi, samo mali segment ukupne američke spoljnopolitičke dileme u kojoj se prepliću lobistički i privatni interesi uskog kruga ljudi oko Trampa, interesi konzervativnih krugova političkog hrišćanstva i interesi tradicionalne američke spoljne politike, koja pokušava sačuvati otvorene kanale komunikacije i savezništva, pogotovo prema sve nervoznijim Evropljanima koji imaju osjećaj da ih se sve manje pita u njihovom vlastitom dvorištu.
Amerika izborom novog visokog predstavnika želi na neki način pomiriti sva tri ova segmenta – s jedne strane, žele ubrzati i ojačati američke investicije, zadovoljiti i konzervativne krugove koji žele dobre odnose s Hrvatskom i Srbijom i njihovim saveznicima u BiH koje njeguju putem specijalnih i paralelnih veza Srbije i Hrvatske sa srpskim, odnosno hrvatskim političkim blokovima u BiH, ali i očuvati dobre odnose s Evropljanima.
Mnogo je ovih dana u medijima bilo spekulacija da li je ovo urađeno na zahtjev i lobiranje Milorada Dodika, predsjednika SNSD-a. Iako je odgovor definitivno negativan, Dodik je ipak indirektno uticao na nju jer stav SAD da novi visoki predstavnik mora uvažavati povjerenje svih u BiH definitivno ne bi bio formulisan da iz RS nije postojalo toliko snažno protivljenje Šmitu. U tom smislu, ovaj razvoj događaja jeste, na neki način, afirmacija politika Banjaluke.
