Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave je praznik ljubavi prema svome i svijesti o cijeni koju su generacije prije nas platile da bismo danas imali pravo na svoje ime, svoju vjeru, svoje pismo, svoju zemlju i svoju zastavu, istakao je predsjednik Milorad Dodik.
Povodom Dana srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave koji se obilježava danas u Banjaluci, u organizaciji vlada Republike Srpske i Srbije, Dodik je u kolumni za Medijski sistem Republike Srpske – Srna naglasio da 15. septembra treba podići zastavu visoko, ne protiv bilo koga, ne da nekome prijetimo, ne da od nekoga tražimo dozvolu da budemo ono što jesmo, nego zbog nas.
“Zbog onih koji su je nosili preko Kajmakčalana. Zbog onih koji su je sačuvali kada je bilo opasno pokazati je. Zbog onih koji su stvarali Republiku Srpsku. Zbog Srbije koja je danas snažna i sposobna da bude oslonac svom narodu gdje god on živio. I zbog generacija koje dolaze, kojima moramo ostaviti i Srbiju i Republiku Srpsku snažnije nego što smo ih naslijedili”, naveo je Dodik u kolumni koju Srna prenosi u cijelosti:
Postoje dani koje obilježavamo zato što ih je kalendar odredio i postoje dani koji nas podsjete zašto smo opstali. Petnaesti septembar pripada ovim drugim.
Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave nije praznik jednog datuma. To je praznik svega što smo kao narod morali da preživimo da bismo danas mogli slobodno da podignemo svoju trobojku i da je niko ne sklanja. Jer srpska zastava nikada nije bila samo komad platna. U njoj su naši porazi i pobjede, grobovi i krštenja, crkve i ognjišta, oni koji su pod njom ginuli i djeca koja će je nositi kada nas više ne bude.
Kada pogledam crveno, plavo i bijelo, ne vidim tri boje. Vidim vijekove. Vidim Kosovo. Vidim Solunski front. Vidim stradanja i ustanke. Vidim Koridor. Vidim Republiku Srpsku. Vidim narod koji je mnogo puta u istoriji ostajao bez svega, ali nikada nije pristao da ostane bez sebe. U tome i jeste veličina 15. septembra.
Tog dana 1918. godine srpski vojnik nije pitao ko će mu od velikih sila dati saglasnost da bude slobodan. Poslije Albanije, Krfa, gladi, bolesti i smrti krenuo je kući. Imao je iznošenu uniformu, pušku, sjećanje na mrtve saborce i jednu ideju koja se pokazala jačom od mnogo moćnijih carstava – da Srbija mora biti slobodna.
I vratio se.
Zato ovaj praznik nije praznik mržnje prema drugome. Nama tuđa mržnja nije potrebna da bismo znali ko smo. To je praznik ljubavi prema svome i svijesti o cijeni koju su generacije prije nas platile da bismo danas imali pravo na svoje ime, svoju vjeru, svoje pismo, svoju zemlju i svoju zastavu.
Mijenjale su se imperije. Mijenjale su se države. Povlačene su granice. Nastajale su i nestajale ideologije. Srpski narod je ostajao. Ostajala je svijest ko smo, kojim jezikom govorimo, kojoj tradiciji pripadamo i šta za nas znači sloboda. I zato je možda upravo Drina najbolji dokaz koliko administrativne granice mogu biti nemoćne pred životom jednog naroda.
Drina jeste administrativna granica. Ali ona nikada nije uspjela da bude granica između brata i brata, iste krsne slave, istog jezika, istih pjesama, iste crkve, istih porodičnih uspomena i istog osjećaja pripadnosti. Ona nije rez na srpskom nacionalnom biću. Ona je njegova kičma.
Srbija i Republika Srpska upravo zato zajedno obilježavaju 15. septembar. Odluka da se zajednički obilježava Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave donesena je 2020. godine, a Aleksandar Vučić je i kasnije ovaj praznik opisivao kao praznik identiteta i zajedništva Srbije i Srpske. I tu treba biti pošten i zahvalan.
Mnogo toga je kroz istoriju povezivalo Srbiju i Srbe zapadno od Drine, ali je malo perioda u novijoj istoriji u kojima su odnosi Srbije i Republike Srpske bili sadržajniji, neposredniji i prirodniji nego danas. Velika zasluga za to pripada predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću.
Vučić je razumio nešto što nije uvijek bilo podrazumijevano u Beogradu: Republika Srpska nije Srbiji teret, nije neprijatna tema i nije rođak kojeg se sjetimo samo na praznik. Republika Srpska je dio života srpskog naroda. Razumio je i da administrativne granice treba poštovati, ali da one ne moraju biti zidovi.
Postoje putevi. Postoje mostovi. Postoje škole, bolnice, univerziteti, kulturne ustanove, zajednički projekti, ekonomska saradnja, pomoć lokalnim zajednicama, zajednički praznici i, iznad svega, svijest da sa obje strane Drine živi isti narod.
To je način da se granica ne ruši, nego nadraste. Ne neodgovornošću, nego saradnjom. Ne sukobom, nego povezivanjem. Ne tako što ćemo negirati političku realnost, nego tako što ćemo izgraditi veze snažnije od svake administrativne linije. I zato Srbija i Republika Srpska danas, više nego ikada, mogu da dišu zajedno.
Kada je teško Srpskoj, Srbija to osjeća. Kada Srbija jača, Srpska je sigurnija. Kada se u Beogradu razumije Banjaluka i kada se u Banjaluci raduje uspjehu Srbije, tada odnosi više nisu samo protokolarni odnosi dvije vlasti. Oni postaju ono što zapravo jesu – odnos jednog naroda prema samom sebi.
Vučić je u tome imao političku širinu da razumije da nacionalno jedinstvo ne znači ukidanje granica, već ukidanje otuđenosti. To je ogromna razlika. Jer granice su kroz našu istoriju često povlačili drugi. Neke su crtane poslije ratova, neke poslije velikih konferencija, neke u kabinetima daleko od srpskog naroda. Ali postoji nešto mnogo starije i mnogo snažnije od svih ograda koje su kroz vijekove postavljane među Srbima.
Postoji pripadnost. Postoji pamćenje. Postoji jezik. Postoji vjera. Postoji porodica. I postoji zastava.
Zato je trobojka možda najjednostavniji, ali i najsnažniji simbol te veze. Ista je kada je dijete drži u Banjaluci, Beogradu, Trebinju, Novom Sadu, Istočnom Sarajevu, Nišu ili bilo gdje u svijetu gdje žive Srbi. Ona ne pita sa koje si strane Drine.
Ona kaže ko si.
Aleksandar Vučić je 2023. upravo na obilježavanju ovog praznika rekao da srpski narod može živjeti u mnogo zemalja, ali da ima jednu zastavu. To možda najbolje opisuje suštinu politike koja ne traži da bilo ko ruši granice, nego insistira da granice ne mogu da ponište identitet.
Ali patriotizam ne smije završiti podizanjem zastave. Ako djeci ostavimo samo trobojku, a ne ostavimo im zemlju u kojoj žele da žive, nismo završili posao.
Naša generacija više nema zadatak svojih pradjedova da probija Solunski front. Naš front su škole iz kojih izlaze obrazovani ljudi, radna mjesta od kojih porodica može da živi, sela u kojima se ponovo čuje dječija graja, putevi koji nas povezuju i društvo iz kojeg se ne odlazi zato što se mora, nego u koje se ljudi vraćaju zato što žele.
Najglasnija himna nije uvijek ona koju pjevamo. Ponekad je to kuća u kojoj se ponovo upali svjetlo. Najveća pobjeda nije uvijek vojna. Ponekad je to mlad čovjek koji kaže: ostajem ovdje. Naši preci borili su se da nas ima. Na nama je da se izborimo da nas bude više.
Zato 15. septembra treba podići zastavu visoko. Ne protiv bilo koga. Ne da nekome prijetimo. Ne da od nekoga tražimo dozvolu da budemo ono što jesmo. Nego zbog nas.
Zbog onih koji su je nosili preko Kajmakčalana. Zbog onih koji su je sačuvali kada je bilo opasno pokazati je. Zbog onih koji su stvarali Republiku Srpsku. Zbog Srbije koja je danas snažna i sposobna da bude oslonac svom narodu gdje god on živio. I zbog generacija koje dolaze, kojima moramo ostaviti i Srbiju i Republiku Srpsku snažnije nego što smo ih naslijedili.
Jer zastava nije samo znak teritorije. Ona je znak trajanja. Granice su u istoriji crtane i brisane. Carstva su nastajala i nestajala. Moćnici su dolazili i odlazili. A trobojka je ostajala.
I dok god se pod njom prepoznajemo, dok Srbija i Republika Srpska razumiju jedna drugu i dok znamo da sloboda jednog dijela našeg naroda daje snagu drugom – nijedna administrativna granica neće biti jača od onoga što nas povezuje.
Živjela Srbija. Živjela Republika Srpska.
